Eros Kalos
28. VII. - 26. VIII. 2009.
 
U zapadnoj kulturi, koju je nakon završetka antičkog doba uništenjem obilježilo kršćanstvo, a posebice najlicemjernija i najrazornija vjera kao što je katoličanstvo, erotika je i na umjetničkom polju bila predmetom cenzure i vrlo oštrih ograničenja. Bajka o Sinu Božjem koji se reinkarnirao u "čovjekova sina" postala je u pričama očeva crkve priča o jednom ne-tijelu, o aseksualnom biću koje je u užitku vidjelo čisto zlo, kao što je to već izjavio osnivač kulta Krista, impotentni Paolo di Tarso. Izabrani (zajedno sa svetim Petrom) među prvim apostolima cjelokupno je čovječanstvo pokušao učiniti sudionicima vlastitoga bolesnog stanja. Pomoću kulta posmrtnih ostataka Spasitelja, to jest leša, oduzeo je smisao zemaljskog života i, govoreći da se on potpuno ostvaruje tek nakon fizičke smrti i odlaska s ovoga svijeta, podredio ga potpuno duhovnom životu anđela. Sveti Augustin i druga tri crkvena doktora razvili su nakon toga teoriju kršćanskog erosa koji podcjenjuje onaj zemaljski, proklamirajući patnju i žrtvu kao jedini prihvatljiv oblik užitka i kao jamstvo za postizanje vječnog života nakon smrti. Taj destruktivni erotizam zasnovan na poštovanju načela nevinosti, vrlina i suzdržavanja u praksi potvrđuje jedino mazohizam i slavljenje intenzivnog mučeništva kao stalnog ponavljanja Kristovih muka, patološku represiju bilo koje težnje za užitkom, da i ne govorimo o njezinu zadovoljavanju. Kršćanstvo nas uči da se moramo približiti smrti koncipiranoj kao stanje nužno za postizanje anđeoskog oblika bestjelesnosti putem patnje i fizičke boli. "Pravi" kršćanski život morao bi se stoga živjeti na dvjema prugama označenim težnjom za bestjelesnim životom s one strane i bolnom i samokažnjavajućom žrtvom kao surogatom ne samo osjetilnog užitka nego i same želje za njim. Zbog toga je filozof  Friedrich Nietzsche mogao u svom Sumraku bogova potvrditi da "je upravo kršćanstvo spolnosti dodijelilo obilježje nečistosti svojim suštinskim neprijateljskim odnosom prema životu, onečišćujući na taj način početni trenutak, prvi uvjet za život."
Jedino se renesansa (poneka iznimka bila je, ipak, poznata i prije, o čemu govore crteži i gravure Ursa Grafa i Hansa Baldunga Griena), preuzimajući primjer iz antičkih izvora, uspjela na neki način osloboditi veza dominante religije na polju umjetnosti i započela novo poglavlje u predstavljanju ljudskog tijela i spolnog života, pozivajući se na motive grčke mitologije i druge literarne primjere. Od tada su aktovi postali, možemo reći, još "razodjeveniji" i odvažniji, ikonografski sadržaji postali su raznovrsniji i eksplicitni, ne više samo simbolično aludirajući. Jedan od najdražih motiva koji je nadahnuo umjetnike onog vremena i provlačio se sve do našeg doba predstavlja bajka o Ledi i labudu, životinji u čije se obličje sakrio stari Zeus, najmoćniji Grk, u namjeri zavođenja lijepe djevojke. Iako je prizor njihova ljubavnog kontakta posredno izražen, zakukuljen, ta njegova obavijena nagovijest ipak je izražena vrlo elokventno: labud među bedrima Lede bez sumnje upućuje na spolni čin, čak i njegov kljun, naslonjen na usne buduće majke Polideuka i Helene oponaša jedan drugi vid spolnog kontakta. Javno mišljenje toleriralo je taj vid "intelektualiziranih" prikaza zasnovanih na poetici mita, a izravno predstavljanje spolnog jedinstva još nije bilo dopušteno. Znali su to i majstori poput Leonarda da Vincija, Paola Veronesea, Tintoretta i Correggia, da nabrojimo samo pojedine od mnogobrojnih umjetnika koji su ovjekovječili ljubavnu igru Lede i Zeusa.
Ipak, do prave ekspanzije erotskih tema u umjetnosti moralo se čekati sve do 18. stoljeća kad su, osobito u Francuskoj, umjetnici kao što su npr. Fragonard i Boucher dobivali izravno s kraljevskoga dvora zadatak izrade te vrste slikarske razuzdanosti. Bile su tada vrlo tražene reprodukcije tih motiva i u obliku tiska i književne ilustracije. Utjecaj iz Francuske stigao je zatim i do sjeverne Europe, gdje je, pozivajući se na renesansnu tradiciju Annibalea Carraccija i Giulija Romana, ilustratora Aretinovih soneta, ostavio svoj znak u crtežima Nicholasa Lafrensona, Carla Augusta Ehrensvärda i Johana Tobiasa Sergela. S građanskom revolucijom prikaz tjelesnih užitaka bio je gotovo potpuno zapostavljen nekoliko desetljeća da bi nakon toga dobio novi zamah u drugoj polovici 19. stoljeća: U Engleskoj na razuzdanim i duhovitim Rowlandsonovim akvarelima, u Francuskoj na karikaturama Daumiera; iznad svega, put je ipak utrt u umjetnosti fin de siècle Beardsleyja, Toulouse-Lautreca i nešto kasnije u bogatom radu belgijskoga crtača Féliciena Ropsa. Legendarnom slikaru realizma, Gustaveu Courbetu, dužnici smo za sliku "Podrijetlo svijeta" (L'origine du Monde iz 1866. godine, danas se nalazi u Musée d'Orsay, a prije 1995. godine bila je dijelom zbirke svjetski poznatog psihoanalitičara Jacquesa Lacana) koja je vjerojatno jedno od najintrigantnijih platna na pragu suvremenog doba. Veliku pozornost pobudili su i crteži Rodina.
Novo je stoljeće srušilo više prepreka i u srednjoeuropskom području: među autorima koji su obrađivali erotsku tematiku, zajedno s Gustavom Klimtom i Egonom Schieleom, potrebno je navesti i austrijskoga umjetnika Franza von Bayrosa koji se, pod utjecajem Beardsleyja, u svojim književnim ilustracijama posvetio isključivo toj vrsti ikonografije i mađarskoga autora Zichyja, čiji se naturalistički stil ističe prigušenim humorom. U razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata ne možemo ne spomenuti slike, crteže i grafike predstavnika ekspresionizma i Nove stvarnosti kao što su Otto Dix, Georg Grosz i Lovis Corinth, a u dvadesetim i tridesetim godinama nepobitan vrh erotskog izričaja dostiže se radovima nadrealističkog pokreta i različitih struja koje se pozivaju na njega (formirane od umjetnika koji nikad nisu pristupili pokretu, ali su mu bili vrlo blizu u motivima i izričaju). Svojim međunarodnim širenjem nadrealizam je pridonio radikalizaciji konceptualne dimenzije umjetničkoga govora puneći oblike različitim simboličkim značenjima sposobnim obogatiti i motive iz antičke mitologije i drugih tradicionalnih izvora uz reference i interpretacije koje se, počevši od psihoanalitičkih teorija Freuda i Junga, proširuju sve do nove materijalističke filozofije. Složene sofisticirane kompozicije nastale iz simboličkih i arhetipskih struktura Dalìja s jedne strane i one mnogo neposrednije, ponekad čak i banalne spolne scene Andréa Massona s druge strane pojavljuju se kao komplementarni aspekti nadrealizma primijenjenog na erotiku, a radovi Leonor Fini obilježeni su mnogo elegantnijim i rafiniranijim pristupom, čak i u izvedbi ženskog autoerotizma.
U velikom stvaralaštvu Pabla Picassa možemo pronaći mnogobrojne prikaze različitih spolnih činova, ponajprije u crtežima i grafikama, a ulja koja obrađuju te teme (najmanje za vrijeme njegova života) nisu nikada bila prikazana javnosti i nisu ušla u komercijalne krugove. Poznato je, pak, da je slikar iz Malage prikupljao japanske shunga - erotske slike čiji su najstariji primjerci potjecali iz 7. i 8. stoljeća nakon Krista, slike koje su mu često pomagale u istraživanju tajnog i uznemirujućeg univerzuma ljudske spolnosti. Među autorima koji su se afirmirali u doba prije Drugoga svjetskog rata moći ćemo na dnu erotskih djela pronaći imena mnogobrojnih drugih izvrsnih umjetnika: od Hansa Bellmera do Maxa Ernsta i njegove supruge Dorothee Tanning te Roberta Matte i Jana Lebensteina. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, obilježenom apstraktnom umjetnošću, moguće je primijetiti veće zanimanje za erotske teme kod pojedinih predstavnika skupine COBRA, a šezdesetih i sedamdesetih godina i među predstavnicima pop-arta. Andy Warhol, koji je njegov najpoznatiji predstavnik, u jednom je intervjuu 1968. godine izjavio da u svojim radovima ne zapaža ništa erotsko od trenutka kad slika sve što mu padne na um i ne postavlja prednosti u izboru motiva. Ali u stvarnosti, svojim slikama, grafikama, filmovima i fotografijama on je srušio mnoge spolne tabue, iritirajući time mnoge navodne čuvare morala te izazivajući i reakcije represivnoga državnog aparata. Slično stajalište u odnosu na vlastite ikonografijske preferencije prihvaćeno je od još jednog velikog pop-artista, Toma Wesselmanna, koji je postao poznat zahvaljujući slikama i grafikama koje prikazuju ženske aktove (Great American Nudes) koje je pažljivo crtao olovkama u boji i nakon toga izrađivao, obično u većim dimenzijama, drugim načinima izražavanja. Sve ono što je ne tako davno bilo smatrano opscenim, skandaloznim, nedoličnim i nemoralnim i što je bilo prikrivano izgubilo je nakon spolne revolucije od prije četrdeset godina, barem dijelom, obilježje nedopuštenoga, iako treba priznati da se još uvijek ne uspijevamo posve osloboditi onog osjećaja ugnjetavanja koji je stoljetna praksa osuđivanja, prezira i nametnutih osjećaja "krivnje i grijeha" uspjela stvoriti u kolektivnoj podsvijesti. I premda se povećala primjena i širenje erotskih motiva zahvaljujući novim oblicima komunikacije, ostale su pohranjene duboke frustracije koje nam je nametnuo kršćanski model življenja, ostavljajući nevidljiv trag u semantičkoj podlozi umjetničkog djela, potpuno otkrivajući njegovu prirodu jedino nakon detaljne analize. Upravo je u tome bitna razlika između zapadne i istočne kulture, što potvrđuje hinduistički koncept "solarnog erosa". Ali to je već problem koji zahtjeva širu obradu s drugačijim pitanjima i ciljevima.
Prije nego što zaključimo ovaj predgovor koji uvodi u izložbu, željeli bismo se još malo zadržati na fotografiji koja predstavlja bitan element naše vizualne kulture tek posljednjih 170 godina. Taj oblik, koji je na determinirajući način proširio mogućnosti predstavljanja realnosti pomoću slika, kako estetskog savršenstva, tako i vulgarne banalnosti, primjenjuje se danas na toliko načina koliko je onih koji ga upotrebljavaju. Ako se na početku činilo da bi taj oblik izražavanja mogao ugroziti tradicionalnije oblike, potrebno je priznati da je on vrlo brzo postao potpuno neovisan i otkrio je vlastitu posebnost napokon se potvrđujući kao samostalan oblik umjetničkog izražavanja u okviru povijesnog napretka. Ruski konstruktivisti, futuristi, dadaisti, John Heartfield, Muybridge i mnogobrojni drugi umjetnici željni eksperimentiranja iscrpili su do kraja taj oblik, kao što su to učinili i nadrealisti koji su ga iskoristili kako bi uz njegovu pomoć redefinirali odnose između slike i izričaja. Iz njihove je skupine, među ostalim, proizišao i Man Ray koji je istraživao beskonačne mogućnosti koje nudi "pisanje svjetlošću" i vizualno raščlanjivanje realnosti. Tema ženskog tijela, koja u njegovu radu zauzima središnje mjesto, biva shvaćena kao dvosmislena i varljiva paradigma erotske sugestije koja na dosljedan način realizira Bretonovu ideju "konvulzivne ljepote" (beauté convulsive), a istovremeno je neiscrpan izvor alternativnih strukturalnih invencija. Ali tehnička inovacija samo je jedan od načina koji omogućuju uspostavljanje originalnoga umjetničkog izričaja. A što se tiče sadržaja, čini se značajnijim subjektivno gledište realnosti i njezina interpretacija stvaranjem novih vizualnih subjekata. Provokativni kontekst, često čak bizaran i dekadentan, u koji Helmut Newton smješta vlastite modele, imaginarni i pretjerano nježni pokreti koje Nobuyoshi Araki uspijeva postići u svojim fotografijama kombinirajući maštovitu glumu s kinbakuom (tradicionalnom japanskom metodom vezivanja), elegantne fetišističke vizije kojima se zabavlja Jeanloup Sieff, lijepo reinterpretirani mitovi, čarobne aluzije i blistave kompozicije Ralpha Gibsona, sve nam to dolazi iz rascvjetanog vrta živahnog boga Erosa koji se vragolasto podruguje svojem kršćanskom privjesku i svojoj slabašnoj bestjelesnosti ili, još bolje, perceptivnoj nesposobnosti ispaćenog leša. Ako svemu tome pridodamo i uvredljive (homo)erotične slike Sama Taylora - Wooda, koje su strukturirane u obojenim kompozicijama i estetski savršene, te najeksplicitniju, ali još uvijek uljudno diskretnu obradu iste erotske teme Nan Goldin, krug se zatvara jer je izložbeni prostor ograničen, a materijala koji bi se mogao uključiti u pregled o ovoj temi uistinu ne nedostaje: naprotiv, njegova je količina u stalnom porastu (svakako, ne na štetu njegove kvalitete).
Brane Kovič

Biografije

Nobuyoshi Araki (Tokio, 1940.)
Nakon završetka studija na Sveučilištu Chiba 1964. godine počeo je izlagati i objavio više svezaka fotografija. Njegov cjelokupan rad obilježava stalna oscilacija između realnosti i mašte. Fotografiju smatra načinom življenja koji mu omogućuje objediniti stvarna i imaginarna iskustva, uvesti u japansku kulturološku tradiciju neobična slobodna rješenja koja ga čine dvosmislenim i provokativnim umjetnikom.

Sevda Chkoutova (Sofija, 1978.)
Nakon stjecanja diplome u srednjoj školi primijenjene umjetnosti u Sofiji studirala je slikarstvo i grafiku na Akademiji za likovnu umjetnost u Beču, gdje je 2002. godine diplomirala u klasi prof. Sue Williams. Godine 2004. i 2005. živjela je u Sjedinjenim Američkim Državama, u Chicagu, a danas živi i radi u Beču. Profesionalna  slikarica, stvara slike prepune značenja u kojima se oblik i sadržaj upotpunjuju stalnim dijalogom između stvarnosti i mašte.

Leonor Fini (Buenos Aires, 1908. - Pariz, 1996.)
Kći Argentinca i Talijanke, živjela je u Trstu, Milanu i od 1933. godine u Parizu gdje se družila s Venom Pilonom koji joj je izradio razne fotografske portrete. Samouka, stekla je iskustvo u različitim umjetničkim tehnikama i dizajnirala je scene i kostime za kazalište, operu i balet. Njezini radovi bili su nadahnuće mnogim spisateljima, među kojima su i Paul Eluard i Alberto Moravia.

Ralph Gibson (Los Angeles, 1939.)
Fotografijom se počeo baviti za vrijeme služenja u američkoj mornarici. Poslije toga studirao je na Art Institute-u u San Franciscu, a nakon iskustva koje je stekao kao kinematografski operater i fotoreporter otvorio je vlastiti studio u New Yorku, gdje je osnovao i izdavačku kuću Lustrum Press. Njegov rad obilježava snažan modernistički pečat i velika pozornost koju posvećuje strukturnim detaljima fotografije uz namjeru isticanja apstraktnih aspekata slike.

Nan Goldin (Washington, 1953.)
Fotografijom se bavi od svoje 18. godine, a najdraži motivi su članovi njezine obitelji, prijatelji i poznanici kojima je 1986. posvetila fotografski album pod nazivom The Ballad of Sexual Dependency. Njezina područja zanimanja, prije svega etičke i društvene prirode, usmjerena su na vrijeme, stvaran život, intimnost i društvene odnose, američki način života kojim dominira voajerstvo i opća ravnodušnost.

Frédéric Léglise (Nantes, 1972.)
Izlaže od 1999. godine. U svojim radovima, koji se uglavnom zasnivaju na erotskim motivima, aktovima i autoportretu, gdje se susreću vidljivo i nevidljivo, tijelo i njegova sjena, stvarnost i iluzija, on se preispituje u temama identiteta i privremenosti, sebe samoga i drugoga. Nadaren velikom brzinom izražavanja i inventivnom hrabrošću, utjelovljuje viziju u kojoj otkriva u istoj mjeri u kojoj skriva, u namjeri približavanja onome što se skriva pod materijalnim aspektom tijela.

André Masson (Balagne, 1896. - Pariz, 1987.)
André Masson približio se nadrealističkom pokretu početkom '20-ih godina, kad je učvrstio prijateljske odnose s Andréom Bretonom, Joanom Miróom i Maxom Ernstom, od koji se distancirao desetak godina poslije. Tijekom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama posvetio se ponajprije mitološkim temama, čime je znatno utjecao na američke slikare novog doba. Dionizijska strana njegova karaktera približila ga je  spisateljskim krugovima koji su se protivili načelima estetike nadrealizma.

Helmut Newton (Berlin, 1920. - Los Angeles, 2004.)
Majstor fotografije glamura i mode, suradnik u najvažnijim modnim publikacijama i časopisima, razvio je nakon 1970. trenutačno prepoznatljiv stil zbog svojega snažnog erotskog naglaska. Naviknut postavljati svoje modele u luksuzne i dekadentne ambijente međunarodnog jet-seta, pokušao je, na provokativan i često ironičan način, otkriti iluzije toga svijeta, slikama koje potvrđuju njegovu veliku senzibilnost u stvaranju odgovarajućeg ozračja.

Pablo Picasso (Malaga, 1881. - Antibes, 1973.)
Najsvestraniji umjetnik 20. stoljeća koji se profilirao između Barcelone, Madrida i Pariza, a najveći je dio svojih posljednjih godina proveo na jugu Francuske. Osnivač kubističkog pokreta, zajedno s Georgeom Braqueom, dvadesetih godina vraća se jednom obliku neoklasicizma. U njegovu iznimno velikom djelu možemo pronaći odjek svih glavnih umjetničkih smjerova prve polovine dvadesetog stoljeća. U ikonografskom aspektu posebno značenje imaju njegovi portreti, aktovi, njegova mrtva priroda i interpretacije mitoloških motiva.

Man Ray - Emanuel Rudnitsky (Philadelphia, 1990. - Pariz, 1976.)
U dodir s fotografijom došao je 1921. godine u New Yorku, u galeriji A. Stiegliza. Isprva se koristi fotografijom kako bi reproducirao vlastite radove, otkrivši potom da ga taj medij zanima više od slikarstva. Nakon što se 1921. godine preselio u Pariz, priključuje se nadrealističkom pokretu nastavljajući svoje fotografske eksperimente (fotogram ili rayografija), stvarajući ponajprije portrete i modne fotografije po narudžbi.

Egon Schiele (Tulln na Dunavu, 1890. - Beč, 1918.)
Slikar, crtač i grafičar, 1909. godine upisuje se na Akademiju u Beču, ubrzo napušta redovit studij i samouk nastavlja vlastito usavršavanje. Zajedno s Gustavom Klimtom smatran je glavnim predstavnikom slikarstva fin de siècle. Majstor figurativnog slikarstva koje balansira između bečkoga secesionizma i ekspresionizma na koji su snažno utjecale psihoanalitičke teorije. Preferira autoportret i ženski akt.

Jeanloup Sieff (Pariz, 1933. - 2000.)
Nakon što se u početku okušao u reportažama, kratko je vrijeme radio za agenciju Magnum baveći se nakon 1959. godine ponajprije modom. Nakon godina provedenih u Sjedinjenim Američkim Državama (od 1961. do 1965.) vraća se u Francusku i posvećuje portretu, pejzažu i aktu. Pod snažnim utjecajem Billa Brandta radio je ponajprije u crno-bijeloj tehnici, često sa širokokutnim objektivom, osobito sklon otvorenom, koncentrirajući se na odnose između lika i okruženja.

Miroslav Šutej (Duga Resa, 1936. - Zagreb, 2005.)
Afirmirajući se u početku na području geometrijske apstrakcije, razvio je originalnu verziju tehnike serigrafije. Izvanredan crtač, između ostalog, dizajnirao je i hrvatske novčanice: pozorno promišljajući o statusu slike, povezao je kompozicijske modularne i dopunske elemente, prelazeći od geometrijskih na figurativne strukture tretirajući ih kao komplementarne slikarske likove.

Shu Takahashi (Hirošima, 1930.)
Nakon završetka studija na Akademiji Musashiro surađivao je s legendarnom umjetničkom skupinom Gutai, nakon čega je bio u Rimu i više puta izlagao u Sjedinjenim Američkim Državama. Od 1996. predaje na japanskom Sveučilištu za znanost i umjetnost Kurashiki u Okayami. Autor mnogobrojnih skulptura namijenjenih javnim prostorima, u svojim grafikama i slikama nabijenim manje–više eksplicitnim erotskim simbolizmom teži za postizanjem određene ravnoteže među apstraktnim i organskim oblicima.

Sam Taylor-Wood (London, 1967.)
Završila skulpturu na Goldsmith Collegeu u Londonu, predstavljena kao najbolja mlada umjetnica na venecijanskom Bienalu 1997. godine, a 1998. osvojila je nagradu Turner Prize. Članica YBA, (Young British Artists) javnosti ju je predstavila galerija White Cube te su joj se praktički otvorila sva vrata, tako da se mogla nesmetano posvetiti fotografiji, videu i drugim oblicima izričaja.

Andy Warhol (Philadelphia, 1928. - New York, 1987.)
Nakon studija na Carnegie Institute u Pittsburghu, radeći kao grafički crtač u New Yorku, nakon 1962. postigao je svjetsku slavu kao najviši predstavnik pop-arta, zahvaljujući ponajprije svojim grafikama i slikama zasnovanim na motivima nadahnutim banalnim predmetima za svakodnevnu uporabu i slavnim ličnostima suvremene masovne kulture, politike i povijesti. Bavio se i filmom, scenografijom, rock glazbom i mnogim drugim.

Tom Wesselmann (Cincinnati, 1933. - 2004.)
Ispočetka je studirao psihologiju, zatim umjetnost na Art Instituteu u Cincinnatiju i na Cooper Unionu u New Yorku. Nakon prve samostalne izložbe u New Yorku 1961. godine i nakon izložbe novoga američkog slikarstva na MoMA-u 1962. godine sudjelovao je na svim najznačajnijim izložbama pop-arta. Osobito značenje u njegovim djelima imaju ženski aktovi (Great American Nudes) i drugi radovi snažnoga erotskog značaja.
 
Galerija Rigo
 
 
italiano
english
deutsch
 
Copyright © Muzej-Museo Lapidarium, 2007-2024. | design by Studio Cuculić | developed by STO2 | 3D by Roberto Cimador