Na festivalu u Cannesu 1958. filmski kritičar Georges Sadoul prvi je put vidio crtane filmove u produkciji Zagreb-filma. Primijetio je tada da ti filmovi imaju neke zajedničke elemente: crtež koji više sliči na skicu, nije bilo govora, već samo glazba i zvukovi, obrađivane su ozbiljne teme. Sadoul je tom prigodom osmislio termin Zagrebačka škola crtanog filma i otad se taj termin upotrebljava kada se govori o produkciji crtanog filma Zagreb-filma. U povijesti animiranog filma Zagrebačka škola crtanog filma predstavlja trenutak izvanredne kreativnosti. Na jednomu su se mjestu našli umjetnički talenti koji su posjedovali snažnu želju za eksperimentiranjem. U klasičnom, disneyevskom crtanom filmu, nakon samo nekoliko pokušaja, nisu više nalazili inspiraciju. Naprotiv, potpuno su izvrnuli njegov model: umjesto trodimenzionalnog prostora koji je kod Disneya trebao stvoriti iluziju prostorne realnosti, formirali su prostor sa samo dvije dimenzije (po bijelom papiru koji je fingirao pozadinu, kretale su se plošne dvodimenzionalne figure). Radilo se, doduše, više o skicama i naznakama formi koje su ipak bile prepoznatljive. Kontinuitet pokreta bio je reduciran, isprekidan, apstraktan (za Disneya je trebao biti što bliži stvarnom pokretu). Ovi su autori u svojim filmovima prkosili zakonima fizike. I u upotrebi glazbe došlo je do promjena - šumovi, zvučni efekti i glazba više nisu samo pratili stvarno kretanje, već su postali dio sadržaja filma ili pak kontrapunkt filmskoj slici. Zagrebački je stil nametnuo stiliziranu animaciju koja je išla sve više prema grafičko-slikarskim rješenjima bližim umjetničkim avangardama. Zagrebački su autori u crtane filmove uvodili nove teme - egzistencijalistička i socijalna pitanja, starost, smrt, bolest, agresija - sve što je Disney u svojim filmovima pažljivo izbjegavao. Prve animirane filmove u Zagrebu počeo je raditi već 1922. Sergej Tagatz. Riječ je o dvjema kratkim reklamama. Dvadesetak godina poslije braća Neugebauer napravili su nekoliko filmova u kojima su u potpunosti slijedili disneyevski koncept punog, voluminoznog crteža. Tada grupa mladih autora okupljenih oko satiričkog časopisa Kerempuh, uz veliku pomoć direktora Fadila Hadžića, pokreće produkciju crtanog filma - ali je napravljen samo jedan film, Veliki miting. Važno je spomenuti i 13 kratkih promidžbenih filmova koji su ključni za razvoj animacije u Zagrebu. No tek 1956., kada je osnovan Studio za crtani film, u Zagreb-filmu je pokrenuta prava i ozbiljna produkcija. Naime, kada je u jednom trenutku ostala bez prostora za rad, grupa okupljena oko Dušana Vukotića i Nikole Kostelca (radili su u njegovu stanu) organizirala se i pokrenula proizvodnju reklama. Bilo je to 1954. i 1955. godine. Zbog nedostatka novca i vremena autori su reducirali broj crteža, sveli animaciju na esencijalno i započeli novu koncepciju reducirane animacije koja uvodi plošnost, dvodimenzionalnost i geometričnost likova. Grafički pojednostavnjene i reducirane forme crteža i likova, donijele su i drukčiji stilizirani pokret. Likovi se oslobađaju realnog pokreta koji istodobno nosi i duže trajanje i usporava ritam filma. Kretanje tako plošno koncipiranih likova postaje izraženije. Zagrebačka škola crtanog filma predstavljala je snažno obogaćenje estetike animiranog filma. Zanimljivost vezana uz Školu svakako je i jako razvijen osjećaj zajedništva zahvaljujući kojemu ta grupa autora radi bok uz bok, razmjenjujući iskustva i razvijajući suradnju. Bez obzira na često dijametralne poetike, spajao ih je zajednički cilj - potraga za novim tematikama, novim stilovima i novim načinima produkcije. Osnivanje Studija za crtani film 1956. u okviru Zagreb-filma vrlo je brzo omogućilo produkciju kratkih autorskih filmova dajući mladim, kreativnim snagama mogućnost da pokažu što znaju - i njihovi su filmovi bili ubrzo prepoznati na svjetskim festivalima. Tako je već dvije godine poslije film Vatroslava Mimice Samac osvojio na festivalu u Veneciji Grand Prix. To je bio prvi veliki uspjeh Škole. U novoosnovani studio tada su došli raditi Nikola Kostelac, Dušan Vukotić, Vatroslav Mimica, Vlado Kristl, Borivoj Dovniković-Bordo. Najveći je uspjeh Škole bio osvojeni Oscar za najbolji animirani film, koji je 1961. dobio film Dušana Vukotića Surogat. Prvi je put film koji nije američke produkcije osvojio nagradu u toj kategoriji. Nakon Vukotića, Mimice i Kristl rodila se nova generacija autora (polovica 1960-ih do kraja 1970-ih) koji su imali malo ležerniji pristup, u prvom redu birali su manje ozbiljne teme, okretali su se igri, duhovitosti. Ronald Holloway nazvao ih gegmenima, uspoređujući crtane filmove Borivoja Dovnikovića, Pavla Štaltera, Aleksandra Marksa, Zlatka Boureka, Zlatka Grgića, Ante Zaninovića, Milana Blažekovića, Nedeljka Dragića, Dragutina Vunaka, Borisa Kolara s nijemim američkim komedijama. Godine 1978. Zdenko Gašparović radi film Satiemania, po mnogima najbolji film Zagrebačke škole. To je razdoblje u kojemu započinje treća i posljednja faza Škole, kada se pojavljuju i novi autori kao Joško Marušić i Krešimir Zimonić. Ali nekako u to doba započinje i njezin put prema dolje i na kreativnom i na produkcijskom planu. Novčani problemi sve više guše proizvodnju filmova, što uz još mnogo razloga tehničke (npr. nedostatak interesa za uvođenje novih tehnologija kao što je kompjutor) i produkcijske naravi (autori počinju odlaziti iz Studija) dovodi 1980-ih do gašenja Škole. Njezino oživljavanje više nije moguće, a i ne bi imalo smisla.