Povodom stogodišnjice rođenja Toše Dapca tijekom 2007. godine priređena su i održane razne manifestacije: od izložbi i predavanja do snimanja novih dokumentarnih emisija o životu i radu tog velikog fotografa i čovjeka. Na jednom od posjeta takvom događaju skrenuta nam je pozornost na činjenicu da se u njegovoj bogatoj ostavštini, koja je u cijelosti sačuvana u zagrebačkome Arhivu TD u Ilici 17, nekadašnjem kultnome Dapčevu atelijeru, nalazi 36 listova s naslovima Opis negativa Istra, Centax filmovi, Podaci za negative "Istra" i Slike za Ljubljanu i parišku izložbu. Na prvom listu otisnut je pečat  "Snimio Tošo Dabac, Zagreb, Ilica 17 – tel(?), Sva prava pridržana", a brojeve negativa sa sažetim i zgusnutim opisom prate datumi od 28. veljače do 13. travnja 1946. godine. U biografskim se podacima za tu godinu navodi da je Tošo Dabac mjesec dana proveo snimajući u Istri, "pri čemu piše i zanimljiv dnevnik koji oslikava gotovo bolje od fotografija tadašnje poslijeratno stanje". Ti dragocjeni podaci te činjenica da mu je u Istri samo jednom priređena samostalna izložba, i to 1953. godine u Domu omladine u Puli, bili su poticaj i izazov da krenemo tragom Dapčeva Dnevnika i za novigradski Muzej priredimo prigodnu izložbu s pratećom publikacijom. Intimno smo se nadali i pokojoj fotografiji Novigrada iz 1946. godine, poznavajući "graničnu" povijest tog gradića na ušću Mirne. Bez obzira na to što nismo pronašli, barem dosada, ni jednu novigradsku fotografiju, a ni Dabac ne navodi da je boravio u našem gradu,  početni entuzijazam na radu Istarskoga dnevnika nije splasnuo. Dapače, pored Istarskih majki i Grobova palih drugova, koje su nam bile poznate od ranije te, danas nedostupne, monografije Istra, prošlost, sadašnjost izišle 1969. godine, lepeza novootkrivenih fotografija povećala je naš istraživački duh. S obzirom na to da su Dapčevi istarski "dnevnički zapisi" gotovo nepoznati i neobjavljeni, a dragocjeni su ne samo kao materijalni izvor o određenom vremenu i prostoru nego govore i o osobnoj kulturi te svjetonazoru njezina dnevničara, odlučili smo ih objaviti u originalnoj formi. Uz današnje nezaobilazno računalo, s kojim smo gotovo izgubili vlastite rukopise, Dapčevi tanki, požutjeli papiri ispisani pisaćim strojem te tu i tamo rukom dodane riječi, također tako svjedoče o prohujalim vremenima kao i njegove fotografije. Stoga vrijedi 36 listova, ovako nedirnutih, prenijeti u drugi mediji i na taj način, pored stručne pohrane, sačuvati za buduća vremena. Istarski dnevnik, kako smo listove nazvali za potrebu novigradske izložbe, nije literarno štivo, no ono je vrlo čitko i moglo bi biti predmetom izučavanja različitih kulturoloških studija. Vjerujemo da će mnogi u njemu pronaći znana imena i prezimena, moguće i vlastito, kao i zanimljive podatke o mjestu negdašnjeg/sadašnjeg boravka ili podrijetla. Nažalost, između više od tisuću negativa koje Dabac dnevničarski opisuje, u Arhivu TD pronašli smo njih desetak! Već je Pero Dabac pisao o tome kako su se zbog raznih okolnosti Tošine fotografije raspršile u tisućama stručnih i umjetničkih publikacija te "bljesnule i ugasile se na nizu propagandnih sajmova i izložbi bez kataloga. Fotografija, koja je bila 'u službi nečega', uvijek je na neki način i zloupotrijebljena". Tako su i opisane fotografije u Dnevniku bile u "službi nečega". Naime, Dapčevo snimanje Istre imalo je precizan zadatak: vizualizirati hrvatsku pripadnost istarskih krajeva. No nije slučajnost što je tadašnja jugoslavenska strana poslala Tošu Dapca da snima po Istri - tražio se najbolji fotograf! Za bolje razumijevanje Dapčeva "putnog naloga" potreban je kratki osvrt na povijesna događanja 40-ih godina 20. stoljeća. Neposredno nakon završetka II. svjetskog rata mirnodopska se Europa suočila s brojnim problemima i teškoćama. Jedna je od velikih tema bilo i pitanje razgraničenja Jugoslavije i Italije. Sporna demarkacijska zona obuhvaćala je šire područje Julijske krajine, a time i Istre. Obje strane nalazile su opravdanja za priključivanje spornih područja svojim državnim teritorijima, no odlučujuću ulogu o pitanju razgraničenja vodila je angloamerička diplomacija služeći se diplomatsko - vojnim pritiscima. Navedimo samo, i danas, neriješenu terminologiju o tome je li jugoslavenska partizanska vojska početkom svibnja 1945. "oslobodila" ili "okupirala" Trst. Primjerice, američka administracija u Intelligence review-u od 14. veljače 1946. piše o "okupaciji" Trsta, dok se jugoslavenska strana koristila terminom "oslobođenja". Pitanje Trsta zaoštravalo je ionako složene odnose saveznika i Tita.  Bez obzira na to što su jugoslavenske partizanske jedinice, tzv. Riječko-tršćanskom akcijom početkom svibnja 1945. godine oslobodile Istru, Trst i Slovensko primorje od njemačkih vojnih korpusa, u Beogradu je mjesec dana kasnije potpisan sporazum između vlada Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Jugoslavije o uspostavljanju privremene vojne uprave nad juliskokrajinskim područjima tako da je pitanje teritorijalne pripadnosti ostalo otvoreno. Na temelju Sporazuma jugoslavenska se vojska morala povući iz Trsta i Pule, a sporni je teritorij Morganovom linijom podijeljen na dvije zone - zonu "A" (Trst i šira okolica te Pula s užom okolicom) pod upravom angloameričke savezničke vojske i zonu "B" (Istra bez Pule i Trsta) pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije. Takvo je stanje trebalo potrajati do konačne odluke na Mirovnoj konferenciji u Parizu za koje su pripreme bile u tijeku. Međutim, privremeno rješenje nije zadovoljavalo ni jednu stranu i bilo je jasno da se sukobi  neće moći riješiti bez neposredne međunarodne arbitraže. Stoga je u Londonu početkom 1946. godine Vijeće ministara vanjskih poslova izradilo nacrt za osnivanje i rad komisije koja je trebala doći u tadašnju Julijsku krajinu da na terenu prouči etnička pitanja te podnese izvještaj na temelju kojega će se odlučiti o graničnim odnosima. Međusaveznička komisija za Julijsku krajinu (ili Međunarodna stručna komisija za razgraničenje između Jugoslavije i Italije), sastavljena od izaslanstva Francuske, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije (ukupno 37 diplomata i eksperata) stizala je u Trst između 7. i 10. ožujka 1946. godine. Najbrojnija je bila ruska delegacija od 13 članova, a Komisiju su pratili brojni novinari i fotoreporteri. Među potonjima se nalazio i Tošo Dabac, koji im se pridružuje 14. ožujka dolaskom u Sečovlje (Sičovlje/Sicciole). Angažirale su ga jugoslavenske vlasti sa zadatkom da prati i snima istarski itnerar Komisije. Na temelju podataka iz Dnevnika saznajemo da je Dabac krenuo u Istru iz Rijeke, u kojoj je boravio četrnaest dana snimajući grad i okolicu, ponajviše brodogradilište, tvornicu Torpedo i "reportažu o bataljunu Pina Budičina /sve sami Talijani/". I nakon odlaska Komisije početkom travnja iz Julijske krajine, Dabac se iz Opatije vraća u Istru snimajući Plomin, Labin, Rašu, Vodnjan, Brijune, Rovinj, Poreč, Buje, Buzet te preko Brgudca 11. travnja dolazi u Rijeku. Zadnji snimak U parku u Opatiji nosi datum 13. travnja 1946.  Po našoj je procjeni Tošo Dabac u tih četrdeset i četiri dana 1946. godine osobnim autom prešao toliko kilometara koliko je snimaka "hrvatske" Istre opisanih u dnevniku! Među njima ističu se brojni portreti raznih dobnih skupina koje su sudjelovale na partizanskoj strani ili su im tijekom rata stradali članovi obitelji, potom sela i zaseoci s "ulovljenim" detaljima svakodnevnice, ali i s ostacima tragičnih razaranja - selo Dane, piše Dabac, "imalo je 61 kuću, samo dvije ostale nespaljene". U svojim zapisima opisuje negative spomeničke baštine i povijesne dokumente. Tako npr. kod Savudrije snima knjigu matice rođenih iz 1729. godine "sa čistim hrv. imenima, pisanim na talijanskom jeziku", u Pazinu općinsku knjigu novaka iz "1880-1900. sa promijenjenim imenima. Karakteristično ime Marušić, Marussich, Marrussi", u Barbanu glagoljski natpis "u kući Petra Stankovića", a za crkvu u Raši kaže da je "tipičan primjer neukusne tal. arhitekture /moderne/". Čitajući Dnevnik ne može mu se poreći pristranost. No s obzirom na to da je Komisija trebala istražiti pravo stanje etničkih odnosa, a jugoslavenska se strana za Pariz trebala opskrbiti sa što više vizualnoga materijala o hrvatskoj pripadnosti Istre, razumljiv je i Dapčev pristup. Uostalom, znano je da je on u svom radu bio vezan isključivo za hrvatski (jugoslavenski) prostor, a ta se ljubav, koju možemo definirati kao ljubav prema kulturi slike toga prostora izražena tehnikom fotografije, odrazila u cijelom njegovu opusu. A te fotografije ne pripadaju vremensko-prostornim okvirima jer su one, parafrazirajući Želimira Košćevića, univerzalne, ponajprije zbog svoje ljudskosti i topline. To možemo reći i za istarske fotografije iz 1946. Nažalost, kako smo spomenuli, vrlo ih je malo sačuvanih. Stoga smo za potrebe izložbe izabrali 60-tak fotografija koje smo pronašli u Arhivu TD, a vremenski i tematski su bliske Istarskome dnevniku. Od toga 15 odgovaraju brojevima Dnevnika pa su i nazivi navedeni kako ih je Dabac pisao. Nekoliko fotografija Pule su iz 1948. godine, kada je ponovo u Istri i snima spomenike za potrebe Uprave za turizam i Ministarstva prosvjete, 11 fotografija Brijuna su iz kasnijeg razdoblja, pretpostavljamo iz 1953. kada boravi u Puli, a za folklorne motive ne možemo sa sigurnošću reći pripadaju li  vremenu Dnevnika ili su rađeni 1951. kada snima Smotru folklora u Opatiji. Ukupno je digitalizirano 34 fotografija, od kojih je napravljen uži izbor za potrebe ove publikacije. U Arhivu TD pohranjena je i originalna fotografija Staro istarsko ognjište iz 1946. godine (kopija ili kasnija preslika nalazi se u Zavičajnome muzeju Poreštine). Zbog lošeg stanja nije mogla biti izložena, a nismo pronašli ni negativ, no njezin format odredio je dimenzije naših digitaliziranih fotografija. Pridržavajući se originalnog formata iskazali smo, na neki način, poštovanje prema velikom majstoru. To je najmanje što smo mogli učiniti za umjetnika koji je zadužio ne samo Zagreb "opusom nikad više ponovljenih slika" nego i svjetsku povjesnoumjetničku fotografiju. Prema Košćeviću Dapčeva poruka je jasna: "etika života nedvosmisleno se pokazuje u svojoj estetskoj dimenziji. Paradoksalno?" Odgovore ostavljamo vama a Tošo Dabac, taj gospodin fotografije, odavno je dao dovoljno velik ulog pred licem povijesti. No koji je ulog istarskoj povijesti? Vratimo se ponovo u 1946. godinu. Dapčevo snimanje Istre bio je dio pomno pripremljenog propagandnog instrumentarija jugoslavenskih vlasti. U Zagrebu su tiskani radni materijali na engleskome, francuskome i ruskome jeziku. "Maps relating to the ethnical struture of the Julian March",  "Indeks Patronymique", te posebno proveden popis stanovništva iz 1945. godine "Cadastre national de l'Istrie", u izdanju Jadranskog instituta iz Sušaka,  samo su neki od naziva desetokilogramskoga pisanoga materijala koji je predan delegacijama Komisije, brojnim novinarima i poslan mnogim političarima diljem Europe. U svrhu nastojanja da Istra pripadne Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji, lokalno je stanovništvo bilo dobro pripremljeno za doček Komisije. Na prilazima gradovima i selima koje je obilazila stanovništvo je manifestiralo za prisajedinjenje Jugoslaviji, istaknutim osobama davani su napuci što će i kako govoriti pred članovima Komisije, a organizirano je i pisanje grafita - arola na pročeljima kuća. Dopisnik New York Herald Tribune-a 19. ožujka 1946. objavio je: "Stanovništvo Julijske krajine jednodušno je u želji za priključenjem Jugoslaviji". No tako je bilo u zoni "B", dok je u zoni "A" bilo zabranjivano Hrvatima i Slovencima javno manifestirati. Talijanski su predstavnici Komisiji ponudili statističke podatke koje je proizvela fašistička vladavina, a ona je ignorirala hrvatsku i slovensku opstojnost na prostorima Julijske krajine. Nakon povratka s terena Međusaveznička komisija je trebala sačiniti izvještaj. Umjesto zajedničkog, svako je izaslanstvo sačinilo svoje, pa su se na stolu Vijeća ministara vanjskih poslova našla četiri prijedloga za razgraničenje o kojima se raspravljalo na Trećem zasjedanju u Parizu od 25. travnja do 16. svibnja 1946. Bez obzira na diplomatska lobiranja, nijedan od prijedloga nije zadovoljavao. Rješenje je donijeto na Četvrtom zasjedanju kada je dana suglasnost za tzv. francusku liniju po kojoj je teritorij Devina, Kanalske doline, Gorice i Tržiča pripao Italiji, a od Sv. Ivana i Trsta pa do rijeke Mirne stvoren je Slobodan Teritorij Trsta (STT) podijeljen na zonu "A" (Trst i okolica) koja je ostala pod angloameričkom i zonu "B", tj. Koparština i Bujština, pod jugoslavenskom administracijom. Teritorij istočno od "francuske linije", tj. preostala Istra predana je Jugoslaviji. Ali i s time se odugovlačilo. Odluka je donesena 28. rujna 1946., Mirovni ugovor između Italije i Jugoslavije potpisan je 10. veljače 1947., Odredbe o stvaranju Zone STT-a stupile su na snagu 15. rujna 1947. godine, a dan kasnije legitimnim postaje Ukaz o širenju ingerencija Ustava, zakona i drugih propisa Federativne Narodne Republike Jugoslavije na područja koja su joj pripojena na temelju Ugovora o miru. No STT sa zonama "A" i "B", nad kojima se provodila isprva politika tihe aneksije te kasnije ekvidistance, ovisno o savezničkim geopolitičkim interesima na jugoistoku Europe, uspostavljen je tek sedam godina kasnije. Angloamerička i jugoslavenska vojna uprava obnašale su svoje dužnosti do državno-pravnog konstituiranja teritorija 1954. godine, kada je 5. listopada potpisan Londonski protokol o suglasnosti, a problem pograničnih odnosa između Italije i Jugoslavije, odnosno mjesta koja su pripala Sloveniji,  riješen je tek Osimskim sporazumom 1977. godine. Na taj je način privedeno kraju jedno apsurdno stanje, koje je latentno tinjalo sukobima ugrožavajući opći mir i uspostavu dobrih odnosa između dviju zemalja. A Dapčeve fotografije ostaju nam kao važan dio svjedočenja o njemu. Jerica Ziherl S jedine samostalne izložbe Toše Dapca u Istri iz 1953. godine Arhiv T D čuva samo trag oštećenog plakata. Nemamo saznanja o obimu te izložbe, ne postoji popis tada izlaganih radova. I inače je za nas, koji se bavimo istraživanjem njegova opusa u Arhivu T D, nerijetko pogubna činjenica da naš autor nije mnogo polagao na dokumentiranje svog rada. Ipak, mnogobrojni negativi s istarskim motivima, za njegov opus posebno značajan tzv. Istarski dnevnik iz 1946. godine te monografija Istra u kojoj je Dabac bio jednim od autora fotografije, svjedoci su činjenice da je Istra bila posebnim i vrlo važnim poglavljem njegove fotografske opservacije. Odabir predstavljenih fotografija svojevrsni je potpuri, panoramski presjek načinjen selekcijom iz bogate fotografske građe nastale na relaciji susreta Toše Dapca i Istre. Bez obzira na to što je raspoznatljiva umjetnikova poetika, neke radove uvjetno možemo izdvojiti u cjeline. Riječ je o  fotografijama koje Dabac, iako snimljene na otvorenom, u urbanom ili ruralnom miljeu, komponira kao komorne. Gradski trg i ulica u Bujama kojom promiče ženski lik na magarcu, dva prizora iz Bala, pečenje kruha u Ližnjanu, kuća s ovalnim lukom u Plominu, slavoluk Sergijevaca u Puli, kompozicijskim apoentiranjem arhitektonskih elemenata, poput dijagonala ulica ili vertikala kuća te svođenjem ljudskih likove na štafažu, asociraju ugođaj srodan teatru. Arhitektonika ovih  fotografskih uprizorenja stvara scenografski ugođaj, kulisama važnog i omeđenog prizora te ovim malim isječcima negdašnje istarske svakodnevice daje nov i samostalan dignitet životne epizode. U "istarskim eksterijerima",  plenerističkim vizurama Buja, Labina i Plomina, motivima srodne toponimske pripadnosti, pridano je drukčije ozračje. S formalne strane kadrovi su snimani u širokoj horizontali i s veće prostorne udaljenosti, a sadržajno je velik prostor pridan nebu. Postignuta je impresija uspješne kohabitacije arhitekture s pitoresknim istarskim pejzažom. Arhitektonski korpusi podijelili su granicu horizonta s dinamičnim orisima pejzaža te ostvaruju dojam dramatične monumentalnosti. Koliko su Dapčeve fotografije Istre iz 1946. godine bremenite tradicijskim toliko  Brijunski ciklus iz 50-ih godina nudi atmosferu osunčane ljetne dokolice. Prizori s rive, plaže, parka... "hvataju" svakodnevicu, ugodu ljetu svojstvene opuštenosti. Dabac je uvijek znao osjetiti i svojim objektivom vizualizirati atmosferu uhvaćenog vremena te, i,  naizgled "običnim" prizorima, neznanim ljudima i stvarima, pridati univerzalnost i neponovljivost jednog trenutka. Uzmimo za primjer Ležaljke, koja je metaforička vizualizacija višestruko različitih asocijacija ili dekodoriranja koje prizivaju, istovremeno, osjećaj osamljenosti, otuđenosti, ali i  samodostatnosti ili pak sreće u osobnosti vlastitog raspoloženja. Autor nam nudi široki dijapazon doživljaja. Tu je i veličina Dapčeve umjetnosti. Tošin je odgovor na pitanje kako nalazi temu ili  motiv - lakonski: "Vidim ga. Što mi se sviđa - snimim. Radim po instinktu"  blizak  krilatici talijanskog  filozofa kulture Benedetta Crocea koji  fotografiju definira kao oruđe  "intuitivne spoznaje". Arhiv Tošo Dabac S obzirom na to što se novigradska izložba otvara 18. svibnja, na dan sto i prve obljetnice rođenja Toše Dapca, vrijedi se podsjetit na početke samog Arhiva, na njegov nastanak i značaj. Godine 1940. godine Tošo Dabac seli svoj atelier na adresu Ilica 17, koji ubrzo postaje omiljeno okupljalište zagrebačkih umjetnika i intelektualaca 50-ih i 60-ih godina. To je vrijeme  početka Muzičkog biennala, grupe EXAT 51, Zagrebačkog velesajma i sličnih manifestacija koje su obilježile ne samo Atelijer Toše Dapca, već i Zagreb kao inovativnu i pulsirajuću kulturnu točku Europe. Nakon Tošine smrti 1970. godine Atelijer nastavlja voditi njegov nećak i nasljednik, i sam poznati fotograf,  Petar Dabac, koji 1980. godine osniva galeriju u kojoj priređuje izložbe i radionice svjetski relevantnih autora. Čitavo vrijeme zbirka je otvorena domaćim i stranim stručnjacima s različitih područja, koji često koriste fotografije Toše Dapca, prepoznajući njihovu vrijednost povijesnog izvora. Zbirku je ožujku 2006. otkupio Grad Zagreb i dao je na stručno upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti. Danas je Arhiv Tošo Dabac umjetnička zbirka in situ s gotovo 200000 negativa, oko 2000 autorskih povećanja, vrijednom fotografskom opremom i bibliotekom te hemerotečnom građom. Jedna je od najcjelovitijih zbirki te vrste u svijetu jer je u njoj sačuvan kompletan opus Toše Dapca. Osim umjetničke, zbirka fotografija Toše Dapca ujedno ima i veliku dokumentarnu vrijednost jer svjedoči o povijesti Zagreba i hrvatskih krajeva. Prošle su godine u čast stogodišnjice rođenja Toše Dapca u njegovu arhivu po prvi puta u Hrvatskoj organizirani Dani fotografije. Manifestacija je sadržavala  devet predavanja temom fokusiranih ne samo na opus Toše Dapca već i vizualnih umjetnosti /fotografija, film, video/ općenito te četiri foto radionice koje su, s iznimkom prve kojoj je tema bila preventivna zaštita i konzervacija fotografskog materijala, polaznike teorijski i praktično upoznavale s različitim fotografskim modusima i izričajima. Namjera je Arhiva TD da Dani fotografije prerastu u tradicionalnu manifestaciju s programima koji bi potvrdili i nastavili njegova povijesna ishodišta dobrih fotografskih strujanja. Marina Benažić