Muzej / Museo Lapidarium Novigrad

Na reprezentativnoj izložbi "Hrvati i Karolinzi", koja se nakon Splita (2000.) jednim dijelom predstavila i u Bresci (2001.), novigradskim je spomenicima iz zbirke Lapidarija pripalo istaknuto mjesto, a tekstovi o njima donijeli su nove spoznaje o nastanku grada Novigrada. U starijoj se historiografiji često raspravljalo o podrijetlu grada i njegovu pretpostavljenom vrlo ranom postanku. Rasprave o ubikaciji Emonie, Emonije, Aemonie, koje su služile isključivo kao pokušaj utvrđivanja utemeljenja grada u antici, nisu do danas našle uporišta u materijalnim dokazima, koje pak nalazimo u najbližem ruralnom ambijentu. Konkretni materijalni dokazi koji upućuju na podrijetlo ili na "političko-gospodarski" status grada sačuvani su kameni ulomci iz ranosrednjovjekovnog razdoblja i najnovija istraživanja novigradske kripte. Teza koja se sve više uzima u obzir, o tome da nastanak grada (Novigradske biskupije) valja povezati s izgradnjom kripte, koja je sastavni dio prvoga arhitektonskog koncepta današnje župne crkve sv. Pelagija, smjelo nadilazi višestoljetne pretpostavke o njegovu antičkom podrijetlu. Ono što većina suvremenih autora koji se bave novigradskom poviješću žele naglasiti nesumnjivo je postojanje Novigrada kao kasnoantičkoga castruma ili castelluma, tj. civilnog naselja s mogućnošću obrane, na čijim se gabaritima postupno razvija i postaje gradom. U prilog tome ide i odavno znani podatak o Novigradu kao središtu rane franačke uprave u kojem je stolovao vojvoda Ivan (dux Iohannes). Stoga su kameni ulomci iz zbirke Lapidarija, osobito ranoromanički korpus, vrlo važni i za hrvatsku i za europsku kulturnu baštinu.

Bez obzira na to što je zbirka novigradskoga Lapidarija odavna poznata stručnjacima i predmetom je znanstvenih istraživanja, ona je duže bila neprimjereno (ne)izložena. Zapravo ne možemo doslovno primijeniti "neprimjereno", jer u našem slučaju to ne nosi negativne konotacije. Radi se o tome da je svako povijesno razdoblje imalo svoj odnos spram onoga što danas nazivamo muzealizacijom kulturnih dobara. Upravo nas stoga priča o novigradskom Lapidariju vraća skoro jedno stoljeće unatrag, što zapravo govori o tome da se nekada, kao i danas, vodilo računa o tim vrijednim spomenicima. O njima su pisali Giacomo Filippo Tommasini (1595. - 1655., novigradski biskup 1641. - 1655.), Pietro Kandler (1804. - 1872.) i Giuseppe Caprin (1843. - 1904.). Doduše, oni ne govore o "zbirci", nego o pojedinim kamenim ulomcima koji nisu više bili u funkciji sakralnoga kompleksa, no vidljivo su nosili vrijednosne karakteristike. Konkretnije podatke o "zbirci" dobivamo iz izvještaja porečkog Istarskog društva za arheologiju i zavičajnu povijest (Società Istriana di Archeologia e Storia Patria), čiji su članovi bili i Novigrađani Giuseppe Parentin i Giovanni Urizo. Tako se u izvještaju Društva iz 1895. godine spominju istraživanja u novigradskoj kripti provedena radi utvrđivanja njezina, pretpostavljena, ranokršćanskoga podrijetla. No umjesto traženih podnih mozaika na vidjelo su izašla 23 kamena ulomka, većinom pluteja, čija su naličja u prijašnjim razdobljima služila za popločenje prostora. S obzirom na to da su prednje strane bile ukrašene reljefnim kompozicijama, odlučeno je da kameni ulomci budu "izloženi" na trgu uz, južni, bočni zid crkve sv. Pelagija (nekoliko kamenih spomenika ondje se nalazilo i prije). Sljedeće što bilježimo jest podatak da se neposredno nakon toga počeo graditi novi primjereni prostor za kamene ulomke. Godine 1897. novigradska općina sastavlja zbirku Lapidarium te je postavlja u poluotvoreni objekt (lođu) koji se nalazio na glavnom trgu sjevero-zapadno od crkve sv. Pelagija i time postaje sastavnim dijelom Javnog parka. Izgradnju Lapidariuma nadgledavali su Andrea Amoroso i Antonio Pogatschnig, a financijsku konstrukciju od 1052,44 kruna proporcionalno su snosili novigradska Comuna, porečko Društvo i K. und K. Monarhija. Lapidarium je "preživio" dva svjetska rata, no svojevrsni mali muzej na otvorenom pomalo je nagrizao zub vremena, ali i nebriga o spomenicima. Branko Fučić, jedan od prvih hrvatskih konzervatora koji dolazi u Istru nakon II. svjetskog rata, u svom Izvještaju iz 1947. godine piše da je zbirka zatečena u ruševnom objektu (lođi): "neprimjerno izložena i zaštićena /.../ pod udarom nevremena /.../ neukusno zabetonirana /.../ vlaga i sol razaraju mekani kamen /.../"). Nakon dugogodišnje stanke odlučeno je da se zbirka premjesti na prikladnije mjesto, a stara lođa sruši. Godine 1962. - 1964. stručnjaci Arheološkog muzeja iz Pule demoliraju, dokumentiraju, postavljaju i izlažu zbirku u prizemnim prostorijama barokne palače Rigo nedaleko od glavnoga novigradskog trga. Time Lapidarij postaje sastavnim dijelom srednjovjekovne zbirke pulskog muzeja, koji ujedno nadgleda izloške. No vrijeme je još jednom pokazalo da ni taj prostor nije primjeren zbirci. Dugogodišnja izloženost spomenka atmosferilijama izazvala je listanje i mrvljenje kamena, u konzervatorskom žargonu znano kao "kamena kuga", a upotreba nezaštićenih željeznih nosača "ugrozila je zdravlje kamena i izazvala njegovo pucanje zbog širenja rđe; iste ugradnje su kamen i onečistile cementnim, malternim i bojenim naličima." Zbog alarmantnog stanja zbirke, ali i zbog vlažnosti i zapuštenosti prostora, 1992./93. godine počinju konzultacije o njezinu spašavanju. Godine 1994. timskim radom Komisije za zaštitu spomenika kulture Općine Novigrad, pulskog Arheološkog muzeja i tadašnjeg riječkog Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture otpočela je dugogodišnja sanacija Lapidarija. Lapidarij je nanovo demontiran i privremeno deponiran u podrum novigradske osnovne škole. Nakon demontaže i pohrane, djelatnici pulskog Arheološkog muzeja provode nužno čišćenje lapida i otklanjaju vezne željezne kuke. Godine 1995. sastavljen je elaborat sanacije lapidarija te se pristupilo desalinizaciji. U podrumu škole napravljena su tri velika bazena u koje je potopljeno 60% kamenih spomenika te se sustavno analizira voda.5 Godine 1996. uz nadzor konzervatora Ive Donellija, pulskih arheologa i preparatora mijenja se voda i namače preostalih 20% kamenih spomenika. Godine 1997. desalinizacija je uspješno završena, a tijekom 1998. provodi se konsolidacija (tj. učvršćivanje strukture kamena kemijskim preparatima u razmaku od 10 do 20 dana po spomeniku), spajanje fragmenata lapida, rekonstrukcija te izradba dokumentacije i bibliografije.

Istodobno s radovima na sanaciji kamenih spomenika otpočeo je i projekt osnivanja i izgradnje novog muzeja za zbirku lapidarija. S obzirom na to da u Novigradu nije postojao povijesni prostor u kojemu bi zbirka mogla biti primjereno izložena, ključna je pretpostavka bila da budući muzej ne može biti izvan gradske jezgre, a po mogućnosti što bliže župnoj crkvi bivšoj katedrali, odakle i potječe većina spomenika. Odabrana je lokacija pored glavnoga gradskog trga i župne crkve - urbani prostor grada koji je bio prazan, neuređen i neprimjereno iskorišten (drvarnice obližnjih stanara, parkirno mjesto, smještaj za komunalni otpad itd.). Novigradsko gradsko poglavarstvo 1997. prihvaća hodogram aktivnosti i imenuje Radnu grupu za izradu Programa za osnivanje i izgradnju muzejske zbirke-Lapidarij. Godine 1999. prihvaćen je prijedlog Izmjene i dopune PUP-a starogradske jezgre Novigrada, a 2000. izrađen je muzeološki elaborat. Na temelju Detaljnog plana uređenja dijela povijesne jezgre iz 2001. godine definirano je područje izgradnje. Plan je predvidio parcelu koja obuhvaća zgradu tlocrtno pravokutnog oblika, platformni prilaz te dio javnoga prostora - parka, ukupne površine 780 m². Na temelju urbanističkih proporcija raspisan je pozivni arhitektonski natječaj sa sadržajem u kojem se tražila svježa, inovativna i tehnologijski dorađena arhitektura koja bi bila suvremeni odgovor na zahtjeve programa i konteksta (pozvani su bili arhiteki Eligio Legović, Njirić+Njirić, Glivarec-Tajder i Randić-Turato). Nakon razmatranja idejnih arhitektonskih rješenja, izabran je projekt Dvije crne kutije i park riječkog arhitektonskog biroa Randić-Turato. Projekt je bio izabran stoga što je tekstura zgrade svojim jezgrovitim i oporim formalnim izrazom - jednostavni tektonski okvir u kojem dominiraju "dvije crne kutije" za smještanje izložaka - odražavala recipročni odnos krajolika te fizičke prisutnosti muzeja i artefakata u njemu, a projekt nije predstavljao ni neutralnu "bijelu kocku" ni spektakularni skulpturalni manifest. Forma opipljive tenzije između konstruktivne nužnosti, duhovne vrijednosti i doživljajne artikulacije bila je zadovoljena. Zaključak je bio da je odabrano rješenje uspješna interpolacija suvremene arhitekture unutar starogradske jezgre i dostojan arhitektonski okvir za dragocjene spomeničke izloške. Godine 2003. izrađen je idejni, glavni i izvedbeni projekt novigradskog muzeja, a iduće se godine, nakon provedenog arheološkog istraživanja lokaliteta, počeo graditi muzej. Godine 2006., na temelju elaborata muzeološkog postava, zbirka Lapidarij udomljena je u novoj zgradi, odnosno u novoosnovanoj javnoj kulturnoj ustanovi nazvanoj Muzej-Museo Lapidarium.

Time je naša priča o vrijednim novigradskim spomenicima došla kraju. Dakako, kao što smo spomenuli u uvodom dijelu, svako povijesno razdoblje drugačije razmišlja o muzealizaciji kulturnih dobara. Ovo naše izražava ideju muzeja poput spremnika energije s potencijalom uključivanja novih slikovnih sklopova, koncepata i konstrukta u proces stvaranja mjesta gdje "se pripovijeda priča kojoj se vjeruje". Stoga je novigradski muzej, s jedne strane, kompaktan, a s druge, polivalentan; on je suvremeni urbani hibrid čija je namjena ne tradicionalna prezentacija zbirke nego prezentacija identiteta. Možemo samo dodati: prezentacija ljudskih konstrukcija, a ne destrukcija.

Treba vjerovati da će Muzej u svakom smislu blagotvorno urasti u svoju sredinu, živim sadržajima revitalizirati postojeće stanje i postati mjestom učestala navraćanja domaćih žitelja i gostiju. Prije svega novigradski će Lapidarium svjedočiti o bogatoj kulturno-povijesnoj baštini, koja ne pripada samo autohtonom prostoru: isprepletanjem uzajamnih odnosa i utjecaja ona postaje sastavnim dijelom europskih kulturoloških zbivanja. Naposljetku, Lapidarium će govoriti i o identitetu Novigrada, koji, svjestan svoje prošlosti, nastoji sačuvati njezine vrijednosti i značenje za buduća pokoljenja.