Ivan Matejčić
Ranosrednjovjekovni spomenici Lapidarija i novigradska katedrala
 
Jezgru i najvažniji dio Novigradskog lapidarija čini zbirka ranosrednjovjekovnih spomenika, arhitektonske plastike i  crkvenog namještaja, koji redom potječu iz obližnje katedrale. Početke novigradske biskupije (ukinute 1928.) većina pisaca i istraživača vidi u ranokršćanskim vremenima, na što navode dokumenti koji spominju mjesto s biskupom, a ono se može poistovjetiti s Novigradom. Ti se dokumenti ipak mogu vezati i uz neke druge lokalitete u Venetu. G. Cuscito ispravno navodi da je prvi sigurno dokumentirani novigradski biskup tek Mauricije, čije se ime čita na poznatom ciboriju i koji je bez dvojbe identičan s istarskim biskupom iz pisma pape Hadrijana upućenog Karlu Velikom između 776. i 780. godine (CUSCITO, 2002, 67). Nije isključeno postojanje starije crkve u Novigradu i prije karolinškog doba, na što upućuje i nekoliko kamenih ulomaka s obilježjima ranokršćanske umjetnosti, a ranokršćanskom se smatra i osmerostrana krstionica srušena krajem 18. stoljeća.

Sadašnja župna crkva sv. Pelagija, bivša novigradska katedrala, trobrodna je građevina s arkaturom na četvrtastim pilonima, a unutar ravnog začelja upisana je polukružna apsida, uzdignuta iznad poluukopane kripte. Morfološke osobine crkve, dekoracija njezinih zidova i liturgička oprema rezultat su brojnih i zamašnih rekonstrukcija od 15. do 18. stoljeća. Tri prozora polukružnog nadvoja, otkrivena 1972. godine na sjevernom bazilikalnom zidu između baroknih prozora, pokazuju da se ispod novovjekih površina zidova nalazi srednjovjekovna, ili još starija, struktura (PARENTIN, 1974, 193).

Srednjovjekovnih je osobina i kripta, koja se nalazi ispod svetišta crkve. Taj je ambijent odavno privukao pozornost istraživača, a restauratorski radovi u kripti (1996. - 1999.) iznijeli su na vidjelo podatke koji omogućuju rekonstrukciju izvornog izgleda, novu interpretaciju i prijedlog datacije kripte i cjeline crkve sv. Pelagija.

Tlocrtni obris kripte poklapa se s oblikom svetišta iznad nje, a istraživanja su pokazala da su apsida i zidovi  kripte nastali u isto vrijeme. U prostorima između polukruga apside i četvrtastih perimetralnih zidova sagrađene su dvije malene presvođene prostorije. Križni svodovi s uzdužnim i poprečnim masivnim zidanim rebrima naslanjaju se na četiri stupa i polustupove uz zidove kripte. Kapiteli četiriju stupova zamijenjeni su prilikom temeljita popravka kripte 1867. godine, ali su 1997. godine tri oštećena izvorna kapitela pronađena u zazidu jednog od prozora. Oblikom su slični sačuvanim polukapitelima: jednostavni volumen oblika krnje piramide s vertikalnim bridovima progresivno otklesanima do oblika kruga na dnu kapitela. Prilikom spomenutih istraživanja otkrivena su dva izvorna simetrično postavljena ulaza u kriptu, dio svoda "pristupnog tunela" i nekoliko stuba. Izvorni ulazi nalaze se ispod sadašnjih baroknih stuba koje vode u svetište. U sklopu restauratorskih radova pronađena su i ponovno otvorena tri prozora kripte, od kojih je jedan opremljen izvornom kamenom tranzenom s pleternim ukrasom. U kripti je pronađeno mnogo ulomaka ranosrednjovjekovnoga crkvenog namještaja i opreme. Ulomci su bili upotrijebljeni kao spoliji pri kasnijim popravcima i adaptacijama. Njima su zazidana izvorna vrata i prozori te popločan pod. Najbolje sačuvane i najljepše ploče s ranosrednjovjekovnim, uglavnom pleternim reljefnim, ukrasom bile su podignute s poda kripte 1895. godine i od njih je sastavljen prvi novigradski lapidarij. Kada tim fragmentima pribrojimo ulomke nađene prilikom restauracije 1996. - 1999. godine, dobivamo zbirku s više od stotinu kamenih spomenika. Neki od njih nalaze se i danas na mjestu gdje su bili ugrađeni, npr. dovratnik novih ulaznih vrata u kriptu, sastavljen od dva ulomka ukrašena ranosrednjovjekovnim motivima iz 8. stoljeća. Kao nadvratnik tih vrata bio je upotrijebljen mramorni pilastar oltarne ograde na kojemu je isklesana kompozicija križa i stabala ispod arkade, simbola Krista u raju. Ta se skulptura može vidjeti u kripti. Najviše fragmenata ukrašenih reljefima pronađeno je prilikom demontiranja četvrtastoga stipesa oltara, koji se nalazio u sredini kripte. Ovaj zidani kubus bio je čitav sastavljen od ulomaka ranosrednjovjekovne skulpture. Najljepši je nalaz na oltaru ulomak luka ciborija biskupa Mauricija, čime je upotpunjena fragmentarna druga stranica ciborija. Kapitel koji je pripadao ciboriju pronađen je, pak, u zazidu južnih izvornih vrata kripte. Među ulomcima nekadašnje oltarne ograde novigradske katedrale, kojih je nađeno nekoliko desetaka, ističu se ostaci pluteja s pleternim motivima, ali izrađenima na proboj. To je velika rijetkost u ranosrednjovjekovnoj skulpturi, jer su takve perforirane  kamene ploče vrlo komplicirane za izradbu. Četiri novigradska perforirana pluteja predstavljaju rijetke, ili možda čak unikatne, primjere takva rada u cijeloj Europi. Ti su pluteji bili povezani pilastrima, čija je kapitelna zona ukrašena kao i gornja greda pluteja. Valja istaknuti i ukras prednje strane pilastara, koji se sastoji od dvostrukog okvira što formira motiv "uklade". Taj je detalj vrlo sličan načinu dekoriranja čela pilastara u 6. stoljeću, kako možemo vidjeti na primjeru porečke Eufrazijane. Oponašanje motiva ranokršćanske umjetnosti često je u predromaničko doba, a vrlo slične ukrase na pilastrima iz 8. stoljeća nalazimo na nekoliko primjera u Rimu. Taj  podatak dodatno svjedoči o vrijednosti novigradskih predromaničkih skulptura te da one ni u kojem slučaju nisu provincijskoga značaja.

Ulomci crkvenog namještaja predromaničkih likovnih  svojstava koji se danas mogu vidjeti u crkvi i u lapidariju ne potječu od jedne ruke ili radionice i vjerojatno su nastajali u dužem razdoblju, od sredine 8. do kraja 9. stoljeća. Po fakturi i stilskim osobinama neki se mogu vezati uz razdoblje biskupa Mauricija sedamdesetih godina 8. stoljeća pa sve do početka 9. stoljeća. Iz razdoblja punoga srednjeg vijeka potječu vjerojatno reljefi u kojima dominira pravilniji i usitnjeni ritam velikoga repertoara geometriziranih ornamenata, koja se osobina susreće na stotinama reljefa toga doba širom Italije, ali i Dalmacije i Hrvatske. Lako se razlikuju kameni spomenici koji su nastali kasnije, u 11. ili 12. stoljeću, kao npr. ploča s reljefima lavova ili prozorska tranzena sa simetričnom razlistalom viticom.

Sjeverni prozor kripte sačuvao je ugrađenu kamenu tranzenu. Ukrašena je s unutrašnje strane učvorenim krugovima troprute vrpce. Isti motivi i način klesanja uočavaju se i na nekim plutejima iz katedrale, pa se po tome zaključuje da je prozorska tranzena nastala u isto vrijeme kada i ostala kamena oprema, a to je kraj 8. ili početak 9. stoljeća. Takva datacija tranzene potiče na još jedan zaključak, a to je mogućnost da kriptu novigradske katedrale datiramo u 8. ili 9. stoljeće, što znači da je i cijela katedrala možda sagrađena u to vrijeme. U svakom slučaju, na prijelazu 8. u 9. stoljeće u Novigradu je postojala velika crkva s raskošnom kamenom opremom prekrivenom rafiniranim reljefima. Oblici novigradske kripte, posebno njezin tlocrt, u velikoj se mjeri poklapaju s oblicima kripte akvilejske katedrale, za koju se u posljednje vrijeme sve više prihvaća datacija u razdoblje patrijarha Paulina krajem 8. stoljeća. Podudarna je i pojava malih prostorija između obodnog zida i polukruga kripte, slični su i polukapiteli pilastara uza zidove. I postava oltara s relikvijama u samom središtu kripte jednaka je u obje crkve. Toga detalja u Akvileji više nema, dok je u Novigradu sačuvan relikvijar podignut na četiri stupa koji dodiruje središnji svod kripte, čime uspostavlja kontakt s oltarom koji se nalazio u svetištu. Sadašnji izgled relikvijara u obliku kamene škrinje rezultat je adaptacije biskupa Adama iz 1146. godine i biskupa Caima iz 1621. godine. U njemu se čuvaju ostaci relikvija novigradskih  zaštitnika, preostali nakon pljačke u 14. stoljeću, i još jednog otuđenja iz 16. stoljeća. Kada je demontiran oltarni  stipes, ispod arke s relikvijama, na vidjelo je došao mali kameni sarkofag s poklopcem. Možda je to bila prva spremnica za novigradske relikvije.

Prostor novigradske kripte bio je dosljedno opremljen za čuvanje dragocjenih relikvija i  njihovo štovanje. Već je Kandler primijetio da su antički spoliji, rimski nadgrobni spomenici s natpisom, u kripti upotrijebljeni zato da ambijentu osiguraju dodatnu važnost i povećaju značenje svetoga mjesta (KANDLER, 1847, 229). Jednu rimsku urnu  vidimo smještenu u sjevernoj maloj prostoriji. Ona je veća od širine ulaza u taj prostor, što znači da je postavljena u trenutku gradnje kripte. Na prednjoj je strani urne uobičajen natpis, a sa strana su isklesani krilati geniji s bakljama, po  rimskoj mitologiji pratitelji duša u podzemni svijet. Zbog skučena prostora ti se lijepi reljefi ne mogu vidjeti, pa je prilikom restauratorskih radova urna bila privremeno okrenuta radi fotografiranja figuralnih detalja. Ploče s rimskim natpisima bile su upotrijebljene kao nosači stupova koji drže konstrukciju kripte. Te su masivne ploče s natpisima djelomično izvađene prilikom popravka kripte, sredinom 19. stoljeća, pri čemu su razbijene te se njihovi ulomci nalaze u lapidariju. Dva ulomka bez teksta upotrijebljena su kao baze novopostavljenih stupova. Drugi rimski  natpisi bili su uzidani u novi veliki oltar, koji je u 19. stoljeću bio obložen kamenom. Imena pokojnika i članova njihovih obitelji koja se čitaju na tim lapidama vrlo su slična imenima protagonista legende o mučeničkom stradanju sv. Pelagija. Zbog toga je Kandler ispravno zaključio da rimski natpisi nisu u kripti samo iz utilitarnih razloga, kao pogodni građevinski materijal, nego su upotrijebljeni kao pseudoarheološki i epigrafski dokumenti koji daju veću vjerodostojnost uspomeni na lokalnog mučenika.

Najvažniji nalaz u novigradskoj kripti jest velika mramorna ploča, koja je svojedobno prekrivala sarkofag u kojemu se čuvala  relikvija sv. Pelagija. Nađena je 1998. godine u podu katedrale, djelomično zaklonjena ispod stube uz novija vrata, tako da nije bila uočena prilikom dizanja ploča s poda krajem 19. stoljeća (MATEJČIĆ, 2000, 51). Da se radi o poklopcu škrinje, jasno govore utori na rubu ploče. Kada bi se sarkofag otklopio, na unutarnjoj strani ploče mogao se vidjeti grubo isklesani križ u ispupčenom reljefu na kojemu je urezano S(an)C(tu)S PELAGIU(s). Osobine slova pokazuju da natpis potječe s kraja 8. ili početka 9. stoljeća, pa je to zacijelo prvi sačuvani spomen novigradskog zaštitnika. Ta je ploča sada izložena u kripti.

Posebno mjesto u zbirci ranosrednjovjekovne novigradske skulpture zauzimaju ostaci ciborija nekadašnje krstionice  novigradske katedrale. U novom lapidariju izloženi su tako da pokazuju kako su bili izvorno smješteni u prostoru krstionice. Osmerokutna građevina krstionice nestala je krajem 18. stoljeća, kada ju je, već potpuno ruševnu, dao ukloniti biskup Stratiko. Danas pouzdano ne znamo ni gdje se nalazila. Neki istraživači smještaju je ispred pročelja katedrale, dok je drugi vide nešto južnije od pročelja, otprilike na mjestu gdje je sada zvonik. Njezin je oblik ipak poprilično poznat. Uz neke starije opise njezina izgleda, sačuvan je i crtež francuskog arhitekta Léona Dufournya iz 1783. godine. On prikazuje osmerostranu građevinu s tri prozora, prekrivenu drvenim krovištem. U sredini se nalazi šesterostrani bazen za krštenje, uzdignut od poda. Na uglovima bazena dižu se stupovi koji nose šest stranica ciborija, koje su na vrhu rubljene istaknutim vijencem. U unutrašnjosti krstionice bile su uz zidove prislonjene dvije stepenice. Arhitekt Dufourny nije mogao vidjeti krstionicu  onakvu kakvu je nacrtao, jer je ona tada već bila u ruševnom stanju. Nije mogao vidjeti ni ciborij usred krstionice, jer je on već odavno bio demontiran. Dufourny, znači, crta rekonstrukciju, ali na osnovi ostataka koje je vidio. Stranice ciborija tada su bile izložene ugrađene u zid katedrale, kamo ih je postavio novigradski biskup Negri (1732. - 1742.), koji ih je našao upotrijebljene kao građevinski materijal u spomenutim stubama u krstionici. U svakom slučaju, taj crtež, koji je kasnije objavljen u monumentalnoj zbirci nacrta europske arhitekture Séroux d'Agincourta, odgovara opisima krstionice, a može se izmjeriti da su sačuvani dijelovi ciborija točno nacrtani. Reljefi na ciboriju jednako su važni kao i natpis u kojemu se spominje biskup Mauricije i koji teče po gornjem rubu košare. Pismo pape Hadrijana smješta Mauricija prije sedamdesetih godina 8. stoljeća, čemu potpuno odgovaraju osobine likovnog jezika maštovitih plitkoreljefnih kompozicija. Svaka je stranica podijeljena u tri cjeline; u gornjem pojasu teče natpis, ispod kojeg je niz zubaca koji ga odvajaju od trokutastih polja iznad luka i u kojima su isklesani životinjski i biljni motivi. Vidi se lik jednoroga sučeljenog s lavom, jeleni razgranatih rogova, paunovi dugih vratova i repova, golubice i cvjetovi te stilizirani listovi. Široka polukružna obodna traka s donje je strane obrubljena nizom astragala i vrpcom s urezanim kružićima. Središnje, šire, polje ukrašeno je na različite načine. Izmjenjuju se geometrizirana vitica, dvopruta pletenica koja obuhvaća listove i grozdove, jednostavna pletenica s polukuglastim "očima" i  dvostruka dvopruta pletenica. Sličnu motiviku naći ćemo na ciborijima iz istog vremena širom Veneta i Furlanije. Prema Jurkovićevoj analizi, najsličniji Maurizijevu ciboriju jest onaj u Cividaleu, što ga je dao izraditi patrijarh Kalikst (737. - 756.). Iako je Kalikstov ciborij vještije klesan, svakako ga valja smatrati idejnim i likovnim uzorom novigradskom ciboriju (CUSCITO, 1984,  11-134; JURKOVIĆ, 1995, 141-149). Još veće sličnosti pokazuju reljefi iz Novigrada s ukrasom na fragmentima ciborija pronađenog u Akvileji. Vjerojatno je taj ciborij nekada stajao nad krsnim zdencem akvilejske  katedrale, što bi značilo da se u Novigradu i u ovom detalju oponašalo monumentalne uzore iz metropolitanskog središta. Izloženi novigradski ciborij upotpunjen je i završnim vijencem, od kojega je nekoliko fragmenata sačuvano u lapidariju. Više je autora te fragmente povezivalo s ciborijem, ali su tek sada i fizički postavljeni kao kruna elegantnoga baldahina. Nisu sačuvani stupovi na kojima je  počivala uzdignuta konstrukcija, ali je zato pronađen jedan kapitel za koji se pouzdano može ustvrditi da pripada ciboriju. Ukrašen je sa dva reda jednostavnih mesnatih listova i reljefnom ružom između gornjih listova. Na gornjoj plohi kapitela sačuvane su uklesane rupe za spajanje s košarom i utor u koji je nalijegala peta košare; taj je utor isklesan pod kutom od 60 stupnjeva, što odgovara šesterostranom obliku ciborija. Neobično vrijedna i bogata zbirka ranosrednjovjekovnih spomenika u Novigradu ima veliku kulturno-umjetničku  vrijednost. Neki od tih reljefa pripadaju najboljim ostvarenjima predromaničke skulpture, ne samo u hrvatskoj nego i daleko šire. Novigradska je katedrala zaista bila raskošno opremljena, njezin su kameni i mramorni namještaj krasili deseci metara mukotrpno isklesanih gustih minucioznih ornamenata. Pogledamo li ovaj skupocjeni umjetnički pothvat u povijesnom kontekstu, on nam se otkriva kao velik neverbalni povijesni dokument, pravi arhiv u kamenu. Potrebno je ove umjetnine staviti u povijesni kontekst Istre i Novigrada na kraju 8. i na početku 9. stoljeća da bi se dokučilo koji su  poticaji i snage stajali iza tako izvanredne i ambiciozne narudžbe. Početak i učvršćivanje karolinške vlasti u Istri vezuje se uz dvije ličnosti usko povezane s Novigradom. U prvom redu to je biskup Mauricije, kojega spominju dva dokumenta: natpis na novigradskom ciboriju i spomenuto pismo pape Hadrijana iz 876. - 880. godine. U tom pismu papa moli Karla Velikoga da poduzme nešto u korist biskupa Mauricija, kojega naziva Episcopus Histriensis,  istarskim biskupom, a kojega su neki Istrani oslijepili i protjerali optužujući ga za suradnju s Karolinzima. U pismu se ne spominje eksplicitno da je Mauricije novigradski biskup, nego se naziva "istarskim biskupom", iako u to vrijeme u Istri postoje barem tri samostalne biskupije. Pretpostavka je da papa i Karlo Veliki šalju biskupa Mauricija u Istru s posebnom zadaćom, što je moglo uključivati i osnivanje nove biskupije. Osnivanje nove biskupije u Novigradu spominje i jedan kasniji dokument, diploma Otona III. iz 996. godine, u kojemu se reproduciraju podaci iz karolinškog doba: (MARGETIĆ,  1983, 123). Ovim podacima treba pridodati činjenicu da je početkom 9. stoljeća, znači tridesetak godina kasnije, Novigrad zabilježen kao sjedište karolinškoga vojvode, Duxa Iohannesa. U tekstu Rižanskoga placita čitamo da vojvoda Ivan u Novigradu, gdje stoluje, i u okolici ima kolone - kmetove. U prilog tomu da je Novigrad sjedište duxa govori i činjenica da, za razliku od ostalih istarskih gradova koji plaćaju propisani porez, u Novigradu vojvodi Ivanu pripada prihod "od kancelarije". Sve nas to navodi na zaključak da je novigradska katedrala u to doba zapravo dvorska katedrala, osnovana upravo slijedom političkih promjena nakon dolaska Karolinga u Istru. Time  se objašnjava i zašto se u papinu pismu biskup Mauricije izdvaja od ostalih biskupa i naziva "istarskim biskupom". Pisani dokumenti iz tog razdoblja, bez obzira na važnost i rječitost, ne donose previše podataka o Novigradu, pa je upravo povezivanje materijalnih ostataka raskošne opreme crkve, primjerene političkom središtu, način da bolje razumijemo značenje Novigrada u vrijeme kada je bio na vrhuncu moći. Već prema sredini 9. stoljeća vojvodska se vlast seli u Furlaniju i Novigrad nastavlja živjeti kao malo biskupsko sjedište.
 
Galerija Rigo
 
 

Prof. dr. sc. Miljenko Jurković
Monumentalni pejsaž Novigrada nekoć i sad


Ivan Matejčić
Ranosrednjovjekovni spomenici Lapidarija i novigradska katedrala


Jerica Ziherl
Sažeta kronologija zbirke novigradskog Lapidarija
italiano
english
deutsch
 
Copyright © Muzej-Museo Lapidarium, 2007-2017. | design by Studio Cuculić | developed by STO2 | 3D by Roberto Cimador