|
|
|
Prof. dr. sc. Miljenko Jurković
Monumentalni pejsaž Novigrada nekoć i sad |
|
Slika je grada, neminovno i nepovratno, uvjetovana protokom vremena. A monumentalni je pejsaž Novigrada u prošlosti bio potpuno drugačiji nego što je danas. Vrijeme njegova najvećega prosperiteta poklapa se gotovo potpuno s njegovim nastankom i političkom važnosti koju dobiva u ranom srednjem vijeku. Rijetko je koji grad na istarskoj obali, a i šire, tako naglo postao centar zbivanja, ali jednako tako naglo i prestao to biti. I doista mu samo ime Neapolis, Civitas nova, novi grad govori o naglome usponu. Tome su svakako pridonijele političke okolnosti u doba širenja Karolinškog carstva i zajedničko djelovanje Crkve i države, putem predstavnika društvenih elita odaslanih u Istru da stvore pretpostavke za nov ustroj.
Taloženja stoljeća i mijene koje su kasnija razdoblja donosila gotovo su potpuno ugasila negdašnji sjaj novostvorenoga grada. Valjalo je prodrijeti u tu fragmentarno sačuvanu prošlost, istražiti je, postaviti u logične suodnose i onda tu prošlost, baštinu, dostojno predstaviti javnosti, nastojeći bar djelomično vratiti stari sjaj iz tame prošlih vremena.
Zato je uređenje novigradskog lapidarija velik korak u tom smjeru. Iza njegova otvorenja i postava stoji višegodišnji rad istraživača, ne samo na materijalu koji čini jezgru lapidarija nego i na monumentalnoj baštini grada: bivšoj katedrali i crkvi sv. Agate na groblju.
Nije, dakako, izgradnja lapidarija prvi pokušaj spašavanja i prezentiranja te kamene memorije grada. Bilo ih je nekoliko, više ili manje uspješnih (vidi tekst J. Ziherl), u višestoljetnoj svijesti građana o njihovoj prošlosti. Sada se novi lapidarij skladno uklopio u urbano tkivo, a skulpture su smještene u arhitektonske okvire koji dočaravaju njihov izvorni položaj, primjerice Mauricijev ciborij u prostoru koji oponaša davno nestali baptisterij. Još je važnije što su izlošci, proučeni i muzealizirani, smješteni tik do katedrale, koja je također djelomično istražena, a čijem su liturgijskom namještaju u velikoj većini i pripadali.
Sva su ta istraživanja pridonijela boljem poznavanju novigradske prošlosti, a danas je slika ranosrednjovje-kovnoga grada mnogo jasnija nego što je još donedavno bila.
Ranosrednjovjekovni Novigrad Iako vjerojatno postoji kao castrum Neapolis na izmaku kasne antike, sudeći barem prema zabilješci u Geographii kartografa Anonima iz Ravene u 7. stoljeću, čini se da gradom sa svim relevantnim funkcijama postaje tek dolaskom karolinške vlasti u Istri. U Rižanskom se placitu spominje kao Civitas nova, što je najvjerojatnije doista i bio novouspostavljen grad sa svim funkcijama grada. Spomenička baština toga doba vrlo je slabo sačuvana, no novija istraživanja brzim koracima upotpunjuju dosadašnju krnju sliku.
Odnosi se to u prvom redu na katedralu sv. Pelagija. Neprijeporno je bilo već odavno, otkad su na sjevernom zidu glavnoga broda pronađena tri prozora polukružnoga nadvoja, da se unutar današnje konstrukcije krije srednjovjekovna crkva. Jednako je tako bilo jasno da je njezina kripta također srednjovjekovna. No posljednjim istraživanjima u kripti ne samo što su pronađeni novi fragmenti ranosrednjovjekovne skulpture koji obogaćuju fundus lapidarija nego su neke morfološke osobitosti i nekoliko novih nalaza omogućili I. Matejčiću da iznese novu, vrlo uvjerljivu interpretaciju i datira kriptu, a time dakako i crkvu na razmeđe 8. i 9. stoljeća (vidi tekst J. Matejčića). Po svojim tipološkim osobitostima katedrala, iako višekratno pregrađivana, zadržava oblik poznat upravo u ranom srednjem vijeku - ne u Istri nego u središnjim dijelovima Karolinškog carstva. Da to možda nije slučajno, govori i tlocrtna dispozicija crkve sv. Agate na groblju, koja, iako ni na toj crkvi nema vidljivih tragova ranoga srednjeg vijeka, jako podsjeća na tipologiju karolinških crkava.
Katedrala, kojoj još valja istražiti izvorni izgled, bila je raskošno urešena, primjereno važnosti koju Novigrad dobiva krajem 8. stoljeća. U kripti je bio sarkofag s relikvijama sv. Pelagija. Svetište, izdignuto iznad podnice crkve, resila je vrlo raskošna oltarna ograda koja je perforiranim plutejima zatvarala izdignuti dio. Vjerojatno su i stepenišne rampe imale dekoriranu ogradu, kao i ambon vjerojatno u donjem dijelu. Danas se još ne može pristupiti rekonstrukciji izvornog izgleda oltarne ograde i drugoga liturgijskog namještaja, no može se već sad ustanoviti da su na njemu radile barem dvije radionice na prijelazu 8. u 9. stoljeće te da je još barem jedna radila nešto kasnije, u 9. stoljeću. Katedralnom sklopu pripadala je danas nestala krstionica. Nažalost, bez arheoloških istraživanja, ne znamo joj ni točnu poziciju. Njezino smještanje i iskapanje ostaje prioritetom budućih istraživanja katedralnoga kompleksa. No prije konačnog rušenja izgled joj je krajem 18. stoljeća zabilježio poznati inženjer Léon Dufourny. Bila je oktogonalnog oblika sa šesterostranim bazenom za krštenje u koji se silazilo trima stepenicama. Iznad toga bio je bogato urešen ciborij. Svojim se oblikom krstionica veže uz niz poznatih ranokršćanskih primjera sjevernojadranskog luka. Time otvara i pitanje vremena izgradnje. Pripada li krstionica nekom ranijem ranokršćanskom kompleksu, što bi sugerirao njezin oblik, ili je pak građena posebno da primi ciborij biskupa Mauricija krajem 8. stoljeća? Ta solucija, u koju sve više vjerujemo, moguća je u kontekstu karolinškoga širenja u Istru. Naime, jedna od osnovnih ideja vodilja carstva jest renovatio, vraćanje starim uzorima, imitacija kasnoantičkih modela. Lik ranosrednjovjekovnoga Novigrada, kako ga danas vidimo, pokazuje raskošno uređeno političko i crkveno središte ranoga karolinškog doba. Politika carstva odabrala je Novigrad za početak svojega širenja na jugoistok, a protagonisti tih zbivanja bili su visokopozicionirani predstavnici političkih i crkvenih elita. Memorija u kamenu Memorija u kamenu nije samo ona epigrafska. I na likovnoj razini ranosrednjovjekovni su kameni spomenici Novigrada izvanredno dragocjeni. Više od stotinu fragmenata ili cjelovito očuvanih dijelova arhitektonske plastike i liturgijskog namještaja katedralnog sklopa pruža istraživaču niz podataka. Neprijeporno su na opremanju novigradske katedrale radile ponajbolje klesarske radionice s kraja 8. i s početka 9. stoljeća, a potpuno uređen prostor morao je izgledati doista raskošno. Utvrdilo se da je ciborij biskupa Mauricija djelo furlanske klesarske radionice koja je liturgijskim namještajem opremala važna crkvena središta u 8. stoljeću. Spomenimo samo Kalikstov ciborij u Cividaleu, ciborij u patrijarhalnom sjedištu Akvileji, skulpture iz Rive d'Arcana, Sedegliana itd. Liturgijski namještaj katedrale izrađivale su najmanje dvije radionice. Prepoznali smo do sada onu ekspresivniju, kojoj se djela odlikuju prozračnošću s mnogo prazne pozadine, mekim klesanjem, rahlim rasporedom motiva, karakterističnim oblikovanjem zoomorfnih motiva. Ta se skulptura može povezati s djelatnošću radionice "Majstora kapitela iz Bala", koja je, prema dosadašnjim našim otkrićima, radila na samostanu sv. Marije Velike kod Bala, župnoj crkvi u Balama, Sv. Tomi kraj Rovinja, Dvigradu, Guranu, Šijani.
Manji dio liturgijskog namještaja isklesan je doista vrhunski. Kompozicijske sheme čempresa pod arkadama, učvorenih rozeta, pravilno duboko klesanje, govore o radionici visoke kvalitete. Iako je još prerano govoriti o njezinu opusu i podrijetlu, možemo istaknuti da se preliminarnom komparativnom analizom uočavaju sličnosti s rimskom skulpturom. Je li moguće da je političko osvajanje Istre značilo i slanje majstora klesara, pokazat će buduća istraživanja, no u sklopu povijesnih okolnosti otvaranja važnoga karolinškog uporišta na jugozapadnoj granici carstva ne bi nas čudilo da je tako i bilo.
Vrlo brzo u 9. stoljeću Novigrad će izgubiti to strateško značenje i ostati u memoriji kao grad duge prošlosti i kratkoga sjajnog vrhunca.
Protagonisti Duhovito su već opisana osvajanja Karla Velikog: "mačem u jednoj i križem u drugoj ruci". Stapanje Crkve i države bila je doista politika carstva, pa nije čudno što su dva ključna protagonista svih događanja na razmeđi 8. i 9. stoljeća u Istri jedan crkveni prelat, biskup Mauricije, i jedan pripadnik društvene elite, dux Ivan. Obojica izaslanika provode planove centara moći carstva i papinske države.
O njima su povijesni dokumenti vrlo oskudni. No znamo, prema izvoru prvog reda, Rižanskom placitu iz 804. godine, da je dux Iohannes stolovao u Novigradu. U upravljačkoj strukturi Karolinškog carstva vojvoda je Ivan bio podložan furlanskom markgrofu, vladaru granične policije, koji je pak izravno bio odgovoran carskoj vlasti. Biskup Mauricije zabilježen je pak nešto ranije u pismu pape Hadrijana iz 776. - 780. godine Karlu Velikom. Povodom relativno tragičnog događaja - biskupa je protjeralo lokalno stanovništvo - uprežu se obje polovice vrhovne vlasti (carstvo i papinstvo) da se uspostavi red na području od velikog interesa.
Gotovo programatski djeluju riječi iz pisma pape Hadrijana. Obraćajući se Karlu Velikom, podsjeća ga na to da je ...rečeni biskup Mauricije bio od vas poslan da utjeruje prihode sv. Petra na rečenom teritoriju ... i traži od njega da ...pošalje vojvodi Markariju nalog da vrati na njegovu katedru rečenog biskupa Mauricija ...
Ne može biti jasnijeg iskaza sprege pape i cara u zajedničkom ekspanzionističkom cilju u Istri. Očito ohrabren takvom potporom, biskup Mauricije naručuje ciborij za novigradski baptisterij, vrhunski proizvod klesarske radionice kojoj sjedište smještamo u Cividale. Imitirajući tekst isklesan na sjajnom predlošku, ciboriju patrijarha Kaliksta u Cividaleu, biskup Mauricije hvali mramorni sjaj ciborija. (Hoc tigmen lucefluo almoque baptisterio digno marmore...). No iako nije zapravo bio od mramora, ciborij je morao svakoga zadiviti izgledom, porukom i blještavilom, čuvajući nam u kamenu isklesano ime naručitelja, biskupa Mauricija. |
|
|
|
|
|
|