Tomislav Čeranić - Discordia
 
Galerija Rigo,
05. VI. - 30. VI. 2009.
Petak, 05. lipnja 2009. u 20 sati, galerija Rigo

Spoznaja da umjetničko djelo može imati bilo kakvu formu i biti izrađeno od bilo čega datira barem od kasne renesanse. Riječ je o strategiji aproprijacije - preuzimanju neumjetničkog materijala i njegovu podizanju na razinu umjetnosti: u načelu sve postojeće može biti preuzeto u izvornu obliku, prerađeno, reciklirano i pretvoreno u umjetnost. Arcimboldo je, primjerice, stvarao bizarne, "kompozitne", portrete na kojima je ljudsko lice komponirao od cvijeća, voća, povrća, grana, životinja i koječega drugoga, a čudnovate likove sastavljao je i od lonaca, zdjela, alata... Za privlačnost Piranesijevih grafika ključna je kreativna nadgradnja, ponekad očitovana u obliku kombiniranja egipatskih, etruščanskih, grčkih i rimskih dekorativnih elemenata, nerijetko i kroz kombinacije elemenata različitih nalaza, a gdjekad i kroz spoj nespojivog.
Nadrealisti su u Arcimboldovim i Piranesijevim vizualnim dosjetkama prepoznali potencijal što ga nudi recikliranje gotovo svega postojećeg u umjetnost. Duchamp je otkrivao novo prepisujući iz stvarnosti i citirajući stvarnost; još se 1913. odlučio za revolucionarnu strategiju pretvaranja - bez ili s malo intervencija - gotovih predmeta u objekte s umjetničkim dignitetom. Picabia je anonimni reklamni crtež - minimalno, intervenirajući na njemu - prebacivao u drugi kontekst - u svijet umjetnosti. Takva je praksa živa i za trajanja njemačke Nove objektivnosti, oživljavaju je popartisti, Schwitersov utjecaj iščitavamo u ambijentalnoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, pokretu arte povera, a praksu asamblaža i akumulacije nađenih predmeta susrećemo u djelovanju newyorške Neodade, u poigravanjem s kičem Jeffa Koonsa, tu su Damien Hirst sa životinjama, Tracey Emin, novi naraštaj videoumjetnika...
I Tomislav Čeranić - autor unikatna ikonografskog, stilskog i tehnološkog ustroja – stvara u uvjerenju da se i najrazličitija iskustva vizualnih medija mogu pretopiti u novu slikovnu sintezu, sinkronizaciju u načelu nesinkronih materijala. Stvara s pogledom unatrag, iz erudicije crpi predmetni supstrat, motivski inventar, zapravo materijal i građu, posebice iz baštine avangarde i modernizma 20. stoljeća. Iz erudicije je derivirao vlastitu diskurzivnu strategiju, strategiju nositelja oblikovne konstitucije, pronalaska i kompiliranja gotovih divergentnih fragmenata, kojima – u bizarnim eklektičkim namješavanjima, sklapanjima i ukrštanjima - napućuje crteže.
Riječ j o specifičnim figurativnim stilizacijama preuzetim iz različitih povijesnih uprizorenja, od davnine do današnjih dana, što Čeranića potvrđuje kao autora sposobna asimilirati, adoptirati i pripitomiti invaziju slika i amalgam činjenica koji obilježavaju svekoliku povijest umjetnosti. 
Spojevi materijala koji ne idu zajedno, fragmenti predmeta nakalemljeni na ostatke drugih, zahtjev za ravnotežom tamo gdje prijeti nezaustavljivo proturječje, jedinstvo proizašlo iz ne iz pomirenja, nego iz potenciranja proturječnih stanja, preuzimanje materijala iz svijeta starije i novije povijesti umjetnosti, kulture te stečevina nekih ranijih civilizacija, sklonost akumuliranju, sabiranju različitih činjenica i njihovo sklapanje u nove cjeline, ali i razumijevanje pojedinih njemu bliskih problema iz bliže ili dalje povijesti umjetnosti, kao i umjetnosti vlastita vremena, očituju Čeranića kao umjetnika postmoderna doba, među ostalim i kao jednoga od mnogih stvaraoca koji otvaraju raspravu o "umjetnosti u zrcalu svoje vlastite prošlosti".
U dva ciklusa izložbe Discordia Čeranić – odavši počast nadrealističkim i dadaističkim strategijama, zahvaljujući slobodi, disproporcijama, težnji alogizmu i sučeljivanju zakonima materijala, koje je izvojevala postmoderna - slijedi njihovu strategiju operiranja s materijalom niskopoetološkog digniteta. Iz obilja gotova materijala, preuzeta iz različitih slikovnih izvora, najvećma iz knjiga i kataloga iz različitih povijesnih epoha, uzima crteže predmeta, ali preuzima i konstitutivna načela, temeljne motivsko-tematske odlike, supstrat i motivski inventar, diskurzivnu strategiju, sadržajni i značenjski potencijal izvornika, ali istodobno hrabro čini i jedinstven korak dalje. Ono što je u izvorniku bilo ostvareno rukom - najčešće anonimna majstora primijenjene umjetnosti - Čeranić ponovno, monumentalizirajući preuzete motive i forme, impostira rukom. Ali, što je krucijalno, u svakom uratku spaja nekoliko - dvije, najčešće tri - divergentnih i heterogenih formi iz preuzetih crteža i smješta ih u nov, bizaran kontekst. Kako bi ih u svome uratku ostvario svoju misao i na crtežu međusobno prilagodio i "ugodio" nekoliko preuzetih crteža, u određenoj mjeri modificira preuzete crteže različitih provenijencija - dapače u njima spaja disparatne i heterogene elemente - pa oni gube izvorne odlike komercijalnog crteža. Na taj način dovodi u vezu ono što je u svojoj suštini neskladno i nesrodno, stvarajući vizualne paradokse. Izvučeni iz autentična im miljea, međusobno bastardno izmiješani te premješteni u drukčiji kontekst, oni poprimaju novo, ambivalentno, provokativno i uznemirujuće značenje.
Čeranić svaki put dobije konfiguraciju u kojoj se apartni elementi - naoko i formalno uzevši - doimaju logično, kompaktno, homogeno, beskonfliktno i bez formalna i funkcijskog razmimoilaženja, zapravo izgledaju kao skladan uzorak. Međutim, vrlo brzo shvaćamo da su motivsko-tematski i semantički slojevi triju iscrtanih predmeta spajani bez očekivana kauzaliteta, čak i na sablažnjiv način, da su ti složenci besmisleni, da razbijaju recipijentov obzor očekivanja i da su nagovještaj funkcija koje su potpuno neočekivane te da isijavaju atmosferu neobičnosti i onostranosti. Njihov suživot - i svijet što su ga složili - kao da dolazi iz podsvijesti ili oniričnoga.
Na držak revolvera Čeranić aplicira puževu kućicu, a na otvor jelenske rogove; nad posteljom se nadvila kobrina glava, čiju "glavu" sada čini orao; cilinadar ispod sebe ima periku, a zajedno - opirući se sili teže - od pada spašavaju teško zvono; tijelu ptičurine umjesto nogu aplicirao je guštera, a umjesto glave šivači stroj; dalekozor je "okitio" s dvije glavice crvenog luka; cvjetnom uzorku umjesto cvijeta dodao je golemo historicističko zdanje; na naslonjaču, umjesto naslona aplicirao je šišmiša; još čudniju kombinaciju čine lijevak, kanta za zalijevanje cvijeća i ženska cipela...
Spajanja različitih elemenata u cjelinu u recipijentu izazivaju različit prijam - mogu biti iritantna, ironična, fantazmagorična, dramatično sugestivna, a iščitavanje značenja tih spajanja od recipijenta iziskuje otvorenost, motiviranost i angažman. Recepcija ovih crteža pretpostavlja uspostavljanje semantičkih slojeva, koji, kako rekosmo, nisu osamostaljeni otoci, nego, dapače, čine konstituente koji su u vrlo tijesnom međusobnom  odnosu, i na taj se način se "sudaraju", "pretaču", "klize", čime tvore cjelinu značenja - značenje ovih crteža, dakle, ne može se iščitavati iz jednoga semantičkoga sloja, nego iz igre slojeva.
U drugom ciklusu Discordie Čeranić operira s crtežima predmeta koji su potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u kataloškoj ponudi bili nuđeni na prodaju, s oznakama koje su uključivale i upute naručitelju kako doći do ponuđena asortimana. U doba dok je fotografija još bila preskupa za komercijalnu uporabu graveri su crtali artikle koje je proizvođač oglašavao i ti su reklamni crteži objavljivani na posljednjim stranicama ilustriranih revija. Preuzimajući ih, Čeranić, međutim, čini ono što je potpuno oprečno reklami proizvoda - zbunjuje recipijenta. Polazi od tih zanatski besprijekornih, ali ekspresivno rigidnih slikovnih predložaka iz sfere "trgovačkog" realizma, modificira ih i spaja u bizarne i začudne sklopove koji ostavljaju dojam zaumnoga.
Discordiu ne moramo promatrati kao eskapizam i odmak. Očitovani  apsurd - ali i ironija ostvarivana prigodom spajanja neobičnih sklopivih i apartnih motiva - i afirmirani jedinstveni, suptilni i devijantni smisao za (crni)humor semantički mogu konstelirati mnogo toga, pa, primjerice, i ugroženosti današnjeg čovjeka, razočaranost egzistencijom, rezignaciju, skepsu, rasap, poraz...
Podređujući se ideji, mimo svih modernističkih skrupula, Čeranić spremno zatomljuje svoj stil po kojemu je u našoj likovnosti prepoznat i vidno izdvojen u postmodernim i retrogradnim 1990-ima, ali - paradoksalno - ta strategija rađa vlastiti stil, što je također znakovito za umjetničku praksu modernizma 1920-ih.  
Elitizam sadržajnog i morfološkog sloja djela, urednost, akribija i skrupulozne analize detalja, minucioznost, preciznost i metierski perfekcionizam duboko su usađeni u Čeranićevu stvaralačku narav i duhovno korespondiraju s kombiniranjem apartna materijala i bizarnosti koju Čeranić pritom stvara. Stoga Discordiju iščitavamo i kao simptom aktualiziranja manualnosti radnog procesa, naglašavanja statusa tehnike i jezičkih mogućnosti crteža kao medija.
Poseban - a možda i camp efekt - priči daje profinjena smeđa podloga - u drugom dijelu Discordie postignuta namakanjem papira čajem koji je autor po papiru prskao aluminijskom cjevčicom - koja asocira na požutjelost stranica časopisa iz kojih su ilustracije preuzete.   
Ivica Župan
 
Galerija Rigo
italiano
english
deutsch
 
Copyright © Muzej-Museo Lapidarium, 2007-2017. | design by Studio Cuculić | developed by STO2 | 3D by Roberto Cimador