Henri Matisse, Jazz
 
Muzej - Museo Lapidarium
16.06. - 07.07.2016.


Grafička mapa Jazz, koju je Henri Matisse (1869.-1954.) osmislio 1943. godine, a objavljena je četiri godine poslije, jedno je od ključnih djela u umjetnikovu opusu. U njoj je naime uspostavio mogućnost prijelaza od slikarstva prema izradi papirnih kolaža (papiers découpés) kojima je obilježio zadnje desetljeće svoga života. Projekt je umjetniku pomogao realizirati kritičar grčkoga podrijetla Efstratios Tériade, urednik u izdavačkoj kući Skira i suosnivač surrealističkoga časopisa Le Minotaure, a nakon 1937. nastavio je uredničku karijeru časopisom Verve. Upravo je na osnovi Matisseova projekta za naslovnicu Vervea u 26 različitih boja izrezanih papira prenesenih u litografiju (La Symphonie chromatique, br. 8, 1940.) Tériade predložio umjetniku da osmisli knjigu koja bi bila nekakav "rukopis suvremenoga slikarstva".

Matisse je najprije zamislio seriju na temu cirkusa (s motivima Klauna i Tobogana, koji su postali prvi i zadnji list u mapi), ali ju je uskoro zamijenio temom jazza, koja je bila primjerenija i usklađenija s obojenom živahnošću i sinkopiranim ritmovima izrezanih papira. Umjetnik se usredotočio na jednostavnost i primarnu izražajnost pojedinih oblika, alternaciju zaobljenih i oštrih rubova te kontrast planova koji proizlazi iz plosnato strukturiranih kromatskih odnosa. Njegova svrha nije bila povezati slike u smislu ilustracije određenoga teksta, nego uspostaviti cjelovitu vizualnu harmoniju između obojenih površina i pisma. Treba istaknuti da je Matisse usprkos svojoj starosti i nesporno potvrđenom majstorstvu pokazao spremnost za tehničke i formalne novosti u svom stvaralaštvu; crtanjem neposredno u obojenu površinu udružio je oba vidika konstituiranja slike i zapravo jednostavnom metodom postigao izvorni likovni učinak.

Ono što je u mapi Jazz izveo u razmjerno malom formatu, kasnije je uspješno primijenio u većim dimenzijama kod dekorativnih projekata, među kojima je svakako najpoznatiji onaj u La chapelle du Rosaire u Venceu (1949.-1951.), gdje su crne i bijele keramičke ploče u dijalogu sa živopisnim vitražima i plosnatim oslikavanjima kakve nalazimo i u opisanoj grafičkoj mapi. Bez obzira na format i svrhu pojedinih realizacija majstor je uvijek ispitivao više kombinacija boja s izrezanim oblicima dok nije našao optimalan sklad između zamišljenih struktura i njihove kromatske zasićenosti. Kako je sam zapisao, postupak "crtanja škarama ravno u boju" podsjetio ga je na kipara koji kleše neposredno u tvar. Ali usprkos tome, zbog Matissove izuzetne osjetljivosti za boje i pedantnoga traženja željenih nijansi, priprema mape za tisak protegnula se na više od tri godine jer umjetnik nikako nije bio zadovoljan probnim otiscima; kad je ipak postigao očekivani učinak, odlučio se za koncept knjige i pritom zaključio da mu na raspolaganju stoji jako puno bijelih površina koje je napunio rukopisnim komentarima i kratkim zapisima o svom slikarskom iskustvu. Neki proučavatelji smatraju te zapise njegovim duhovnim testamentom, a drugi u projektu kao cjelini najprije vide jednu od najvažnijih umjetničkih knjiga prošloga stoljeća koja je snažno utjecala na europske i američke slikare sljedeće generacije.

Brane Kovič
Prevela Mila Vujević, prof.
 
Galerija Rigo
italiano
english
deutsch
 
Copyright © Muzej-Museo Lapidarium, 2007-2017. | design by Studio Cuculić | developed by STO2 | 3D by Roberto Cimador