Otvorenje izložbe likovno-pjesničke mape u petak, 20. studenog 2009. u 19 h grafike: Renato Percan pjesme: Drago Orlić Izložba traje do 13. prosinca 2009. radno vrijeme: 10 - 13, 17 - 19, zatvoreno ponedjeljkom i praznikom O "Štroligama, prčima i divicama" Drage Orlića i Renata Percana   Istina je da su autori ove mape znali učinitid šenj i pustiti penj, a naše je ipak sagledati kako su to izveli svaki na svojen kraju i zaključili o smislu znakova i značenja goste ostavljanja zaloga. Za Orlićevu dionicu možemo kazati da je iznimno tečna, humorna i nepretenciozna, leksički bogata i sintaktički opuštena. Majstor zavičajnog govora posebno se dobro snalazi u anakreontsko-pastoralnoj ikonografiji, koju s arkadijsko-akademskih, aleksandrinsko-eruditskih visina rado prizemljuje i spušta u znani mu dragi okoliš. Namignuo je pritom Nazoru i Umbertu Eku, sjetio se vile Ravijojle i "Sna ljetne noći", ali Bezice i sparužine, Raše i Motovunske šume, Regine i mati mu vraćaju Orlića kući (kući jezika) i on se suvereno izražava u svojoj čakavštini i lakoći neposredne reakcije. Za njegov prilog mapi još ćemo kazati kako ima pravi performativni učinak, jer nas uvodi u autorsku radionicu i takoreći usporedo s nastankom prati i poziva na sudjelovanje. U našoj suvremenoj umjetnosti malo tko je tako izrazito figurativan kao što je Renato Percan, a opet su rijetki poput njega toliko udaljeni od konvencionalnog, standardnog prikaza, mimički zasnovanog tumačenja zbilje. Naime, on ne samo da ne bježi od antropomorfizama nego gotovo da i ne kreće bez osjećanja i naslućivanja tjelesne utemeljenosti bića, ali pritom to radi sasvim slobodno od uhodanih prostornih relacija i nezavisno od sudbinske nam gravitacije. Lako je utvrditi kako Percan ne robuje imitaciji prirode, jer ako analiziramo karakter njegova poteze i narav njegovih kompozicija brzo ćemo se služiti kako oni imaju nužnu autonomnost i značenje strukturalnog mišljenja. Izohipse i izobate, paralelna pletiva i umrežene parcele njegovih linija ne mogu se pomiriti s plošnošću i neutralnošću sugestije nego nužno asociraju na prodor u dubinu ili na nabiranje u volumenu. Utoliko mu je ljudsko tijelo najprirodniji, najprimjereniji izazov s bogatstvom organskih manifestacija i pluralnošću anatomskih modifikacija. Erotska fantazija svakako podiže temperaturu bilježenja i uzdiže prikazano u sferu s onu stranu deskriptivnog. Ne moraju biti doslovce figurae Veneris ili apologia Priapea, ali Percanova ljudska golotinja neizbježno zadobija oniričku dimenziju, svojstva nadrealnog viđenja spojnog muško-ženskog kolopleta.. U zagrljaju i stiskanju, u privlačenju i pretapanju, u prožimanju i međusobnom pružanju (pa i pražnjenju) pojedinih dijelova i udova gubi se sila teže i likovi se kreću uzgonom žudnje i rasprostiru potrebom ekstenzije, ekspanzije, ekstaze. Zato Percanovi kadrovi teže beskraju, beskonačnosti, a samo im poneki "praktikabl" ili "akcesorij" (poput kreveta, stola, ljestava) služi kao reper i orijentir, mjerilo proporcija i okvir tjelesnih protega. Kreativno druženje Percana i Orlića nastalo je na brazdi regionalne vjernosti i zajedničkih afiniteta za pučkost, prirodnost, i pobudnost iskazivanja. Stoga s veseljem pozdravljamo lijep susret, s uvjerenjem da će i gledatelji-čitatelji također rado podijeliti njihov čin i učinak. Tonko Maroević - predgovor